Jesi plakala.

Puno plačeš? Fkors da plačem. Na sve šta postoji. You name it. Ja sam vrlo vjerojatno na to plakala. U najdražoj kafani zabranili su mi da čitam knjige. Jer plačem.
Dugo sam ih držala u sebi. Suze. One su za slabiće. Ne smije nitko znat da si plakala. Moje suze neće van. Ne želim ih pokazati. Ne smijem. Ne u ovom životu. Gutala sam ih. Zatvarala. Skrivala.

Mama je uvijek plakala. Filmovi. Serije. Odlazak tate na brod. Prvi dan škole. Naš odlazak od kuće. Ja sam joj se smijala. S knedlom u grlu. Jake djevojke ne plaču.
Tata je plakao jednom. Koliko ja znam. Došao je zadnji put pozdraviti psa. Sjedio je za stolom. Ridao kao malo dijete. Jedva izgovarao riječi. Davio se u suzama. Možda ih je i on cijelo ovo vrijeme skrivao.

Mene su prvi put ulovile nespremne. Gledala sam film. Mama i sin. Rusty i Rocky. Smijala sam se. A onda je Rocky umro. Samo tako. Dječja glava nije shvaćala. Ni srce. Šokirali su se oboje. To je samo film. Ali one su krenule. I nisu htjele stat. Zabila sam glavu u jastuk od neugode. Šta se događa? Sve te suze. Nisu htjele stat.
Na vjenčanjima plačem stalno. Prve suze je bilo najteže pustit. Na poslu si. Ne smiješ. Jaka si. A onda njih dvoje najdivnijih. I baka. Koja je ipak došla. Na kratko. Svi su plakali. I ja sam se ohrabrila. Iza fotoaparata. Tada sam ih još uvijek skrivala. Bile su samo moje.

Druge. Treće. Dvadesetiosme. Na vjenčanjima. U kinu. I kad je knjiga završila. Ili počela. I film o psu. Koji umre. Psi u filmovima ne bi smjeli umirat. Sve redom besramno puštane.

Još sam ih jednom ugasila. Zadnji put. Jer su gušile. Jer sam s njima nedovoljna. Ne smiješ. Koji kurac sad opet plačeš. Tada sam ugasila sve. I sebe s vremenom. Potpuno ravnodušna. Sebi neprepoznatljiva. Gdje si nestala? Nisam. Samo sam utihnula. Na vikanje nisam plakala. Ni na prijetnje. Šutila sam. Šokirana. Plašilo me. Nisam znala reagirat. Pametnije je bilo da šutim. Možda brže prođe. I prošlo je. Prolazi. Proći će. Hoće.

Otada su free. Uvijek. Dugo mi je trebalo da shvatim da suze nisu slabost. Više ih se ne sramim. Ne guram glavu u jastuk. Moje su. Smijem ih pustit van. I pokazat. Prvo sebi. Pa svima. Koji su ih zaslužili.