Outala sam se na poslu.

Okolnosti. Život. Želja za promjenom. Potreba za strukturom. Sve to natjeralo me da iz “bezbrižnog” freelance života uskočim u malo drugačiji raspored. Među drugačije ljude. Među nove ljude. Dvanaest nepoznatih ljudi u teamu i ja. Dvanaest strejt ljudi u teamu i ja. Na pauzama dijele se priče. Upoznajemo se. Obitelj. Ljubimci. Partneri. Prvi put nakon dugo vremena nalazim se u oprez situaciji. Ovo su ljudi s kojima ću provoditi osam sati dnevno. Želim li se outati? Moram li se outati? Šta ako … I dok su njihove strejt priče glasne. Ja odabirem šutnju. Barem zasad. Dok ne dođe pravo vrijeme. Ako dođe. Šutnja je s grčem. Bolnim. Pa zar nisi ti ta koja je uvijek glasna i ponosna. Šta ti je sad? Ne znam. Do tad mi je moj queerness bio filter za ljude. Ne možemo raditi zajedno ako me nećete prihvatit. Out and proud je bio moj način za imati moje ljude u poslu. Ova situacija je nova. I šutim. A sram me je jer šutim.

As in novi posao i prilagodba nije dovoljan stres. Ovo mi stvara dodatan grč svaki put kad moram doći pred te ljude. Oni su otvoreni. Jer smiju. Oni ne brinu o svojoj sigurnosti. I posljedicama. A ja šutim. I skrivam. Do kad? Do onog trenutka kad se ja osjećam dovoljno safe da se uključim u razgovor. Ne smiju vidjeti da te strah. Ne smije te glas drhtati. Samo se uključi. Ne postoji pravi trenutak. A našla sam ga. I znate šta se dogodilo? Ništa. Apsolutno ništa. Ni muk. Ni nasilna tišina. Ni neugoda. Nastavili smo pričati. Upoznavati se. Nekad bi me ispitivali o prajdovima. O pravima. O borbi. Za rođendan kupili su mi podloške za čaše u duginim bojama. I slali dugu u inboxe. Jebote plakala sam cijeli dan.

I možemo se mi razlikovati u svemu. Izlazit na različita mjesta. Slušat drugačiju glazbu. Voljet drugačije. Tih osam sati moja vrijednost je isključivo kako radim svoj posao. I ono što su oni napravili je da se osjećam sigurno. Da postojim. Da je sve ok. Ne znam jesu li toga svjesni. I koliko je to bitno. Nisam im nikad rekla. Ali bitno je. I beskrajno im hvala na tome.

Dugujete nam ispriku.

O privilegijama. Jer mi idete klitoris već danima. A ne volim se ljutit. I volim bit sretna. I smijat se. Volim bit budna i sanjarit gdje ću s partnericom na godišnji. Volim ostat budna i pričat s njom do zauvijek o avanturama koje nas čekaju. Ali ne. Ne. Ono što me drži budnom noću. Ono zbog čega od muke počnem bespomoćno plakat. Ono oko čega vodim endless neverending rasprave je: kako ne možete shvatit u kakvom svijetu živimo. U kakvoj privilegiji ste odgojeni. Da vi. Muškarci. Dječaci. Muževi. Djedovi. Sinovi.

See, ja sam bijela cis žena. Lezbijka k tome. I da jesam manjina. Seksualna. I diskriminiraju me na dnevnoj bazi. I svaki dan se moram outat x puta. I muškarci me nikad ne bi jebali. I ružna sam. Ne depiliram noge. Nisam ženstvena. I da ne duljim, shvatili ste, still sam bijela osoba. Od rođenja uživam tu privilegiju. Zbog moje boje kože nikad me nisu izbacili iz trgovine. Nikad ni neće. Romkinju hoće. Ne mislim. Znam. Na treningu za posao poseban dio je bio posvećen oprezu oko određenog romskog prezimena. I načina na koji varaju. Jer su svi takvi. I morate ih se pazit. Počela sam radit. Ispalo je da nisu. Jednako varaju i lažu kao i lik koji se zove Božo Horvat. Izmislila sam ime. Barem se nadam da jesam. Anyways nemoj ga guglat. Bijela koža je moja privilegija. I žao mi je. Za sav rasizam. Za ropstvo. Za segregaciju. Za diskriminaciju. Za svo sranje koje smo mi bijeli ljudi napravili. I koje radimo. Da. Mi. Ja. Od sebe počinjem. I ne vičem ali ja nisam nikad. Jer možda nisam. Znam da nisam. Ali samo zato što je moje dvorište ok, znam da je vani sranje. I ispričavat ću se zauvijek. Jer je to najmanje što mogu napravit. A onda ću pokušat i nešto promijenit.

I onda mi vi dođete na volej. Iako mrzim rukomet. Ili je volej u nogometu? I kažete: ali ja nisam nikad omalovažavao žene. Volim ih. Poštujem ih. Moje dvorište je čisto. Je. A da malo preko ograde pogledate? Alo, saberite se! Dugujete nam ispriku. Zbog vaše vrste. U ime vaše vrste. Zbog svake žene za kojom se zviždalo. Čije se hlačice komentiraju. Koja se pravi da zove frendicu dok hoda kući. Koja frendici javlja da je sretno stigla doma. Koju su hvatali za sisu u liftu. Koju su u prolazu hvatali za dupe. I ostali horori koje čitam i potiskujem. Možda vi niste. Možda vaš frend nije. Ali ćete se ispričat za svakog muškarca koji je. I pokušat nešto promijenit.

Gutanje ogromne pilule zvane PRIVILEGIJA je teško. A vama je zapela u grlu. I udavićete se ako ne klizne uskoro.

Ne mrzim muškarce.

Ne mrzim muškarce. Zaista ih ne mrzim. Poznam neke divne muškarce. Poznam žene koje odgajaju dječake da izrastu u te iste divne muškarce. Dejtala sam svojedobno divne muškarce. Pa ipak mi zadnjih dana iz usta i tipkovnice nerijetko izlaze riječi muškarci, smeće i beskorisno. Zašto? Evo ispričat ću vam recent događaj.

Ne volim natrpane plaže. Turiste.Tuđe šugamane blizu mojeg. Galamu. Vrištanje. Volim mir. Zrikavce. Hlad. I knjigu. I znam da većina vas zna o čemu pričam. Kupam se u toplesu isključivo pred mojim ljudima. Partnericom. Frendicama. Da, ženama. Jer meni je to big deal. Nazvaćemo to sramežljivost. Privatnost. Kako god. Uglavnom moje sise, moja pravila. Also neugodno mi je kad me ljudi gledaju. Pogotovo ako nemaju ništa za reći. Ne volim poglede. Ne volim komentare. Ne znam na njih reagirat. Zbunim se. Pobjegla bih.

I tako nas 4 na plaži. Uvučenoj. Skrivenoj. Same smo. U toplesu smo. Dolazi on. Stoji na stijenama. Smiješka se. Mi se pogledamo. Ok, otići će. Valjda. Nije otišao. Sjeo je na stijene. Nastavio se smješkat. Gledat. Nikakva interakcija. Samo je prisutan. Njemu je na licu srećica. Nas 4? Ne, nama je neugodno. Iako smo se do pred 8 minute smijale. Jer smo bile same. Pa šta te smeta lik koji sjedi? Nije vam ništa napravio. Rekao. Nije vas pipnuo. Ili bio neugodan. Smeta mi. Smeta mi jer si je uzeo za pravo ući u naš prostor i claimat ga. Jer smo mu mi bile zabava tih 15 minuta. Jer smo mi sljedećih 15 min potrošile na razgovor o njemu. O strahovima. O neugodi. O pravima. Ne znam šta je htio. Ne zanima me. Možda misli da je bio bezazlen. Možda se htio družit. Evo ne znam. I nije me briga.

Znam da muškarci misle da je ovo njihov svijet. A oni su nam dozvolili da postojimo. I da nosimo hlače. I glasamo. I uopće postojimo. Da smo krive jer smo vas izazivale. Odjećom. Ili vam nismo dovoljno ženstvene. Pa izostane erekcija. Jer svrha mog postojanja je vaša erkecija. Jer ste sigurni da bez vas ne možemo postojati. I da smo tu samo i isključivo da zadovoljimo vaše potrebe. Ali isto tako znam da je ženama prekipilo. Jedna po jedna će vam reći dosta. Dosta ponižavanju. Dosta nesigurnosti. Dosta strahu. I gdje ćete onda sa svim tim fragilnim maskulinitetom?

Sigurnost i povjerenje.

Policija. Sigurnost. Povjerenje. Guglala sam. Sigurnost je stupanj zaštite od opasnosti, štete, gubitka ili kriminalne aktivnosti. Povjerenje označava osjećaj da će razvoj situacije ili događaja imati pozitivan ili očekivani tok. Za izgubiti povjerenje u policiju i osjećati se potpuno nesigurno u mom slučaju trebala su dva događaja. Redom.

Kraj ljeta. I jedan od zadnjih poslova koji nas dvije moramo odraditi zajedno. Zapravo ona uopće nije trebala biti tamo. Ali našla je načina da bude. Ok je. Izdrži tih par sat. Izbjegavaj ju. Ne komuniciraj s njom. Na odgovaraj na provokacije. Tu si da odradiš posao. I odeš kući. Stari će doći po tebe. A pred njim ti ne smije ništa. Ne smije te pipnut. Ne smije ti uzet novce. Vidite. Računi su do tada bili na njenom ime. Ona je kontrolirala novac. Plaćala osiguranje za auto. I servis. I nove gume. Auto koji ja ne koristim. Uzimala si je što je mislila da je njeno. Meni davala ostatak. Glupo mi je palo na pamet da si sve to vratim na ovom eventu. Njoj se ta ideja nije dopala. Pokušala sam joj objasniti kako su to svi oni novci koje mi je uzimala. Njoj je ta ideja bila suluda. A s njom se ne objašnjavaš. Ona uzme šta je njeno. Na silu. Dosta joj je stalo pokazat da je jača. A ja je se ionako bojim. Trga mi hlače. Golim rukama, ne zajebavam se. A kad je shvatila da mi je keš u ruci zabija zube u šaku i stišće. Podnosim do momenta u kojem shvaćam koliko joj je stalo do tih para i da će mi strgat ruku. Puštam. Ustajem sa stolice. Ne shvaćam baš što se dogodilo. Gledam u krvavu ruku. I želim otići. Ne da mi. Ja sam kriva. Vidi šta sam ju natjerala da napravi. Ne mogu se ni s ljudima pozdravit jer mi guzica viri iz strganih hlača. Stari dolazi pola sata kasnije jer se izgubio po putu. Odlazimo na hitnu. Hitna zove policiju. Ja na hitnoj sretna jer ako ništa barem imam gaće na Supermana. Policajac na ispitivanju je neugodan. Nestrpljiv. Ne suosjeća. Tri ujutro je i koji kurac mu sad netko remeti mir. Objašnjava mi kako će ju zvati na ispitivanje. I neka nazovem u utorak.

Utorak je. (insert seljački naglasak)
– Dobar dan. Da, da, bila je. Rekla je da vas je ugrizla. Obećala je da više neće. A i rekli smo joj da vam ne šalje više prijeteće poruke.

U mom inboxu ih je u tom trenutku barem tri. Ali OK, obećala je.

Došla je donijet fotke. Stoji ispred balkonskih vrata. Ne puštam ju unutra. Nisam poludila. Sjedim na balkonu. Čekam da se fotke prebace. I slušam uvrede. Svi mi se rugaju. Jadna sam. Sama i napuštena. Cijela Rijeka mi se smije. A i ona moja cura nova sto posto ne depilira noge. Šutim. Gledam u komp. Čekam. Ona je uporna. Glas joj je smiren. Meni se unutarnji organi tresu. Čekam. Napokon! Uzimam hard disk. Brža je. Dočeka me na vratima. Ne pušta unutra. Probijem se nekako u svoj stan. Nemam pojma kako. Ona ide za mnom. Molim ju da izađe i da me strah. Moj poluglupi uplašeni mozak ne kuži da mora zvat policiju. Zovem ih na uputu tadašnje djevojke.

– Dobar dan. Molim vas, u stanu mi je osoba koju poznajem i koje se bojim. Bojim se. Dođite.

Ona u slušalicu urla policiji kako sam poremećena i nestabilna. Ja usrana poklapam. Policiji. Poklapam im slušalicu. Ona odlazi s prijetnjama. Šta misliš da si dobila sa zvanjem policije. Znaš ti ko sam ja?

Zovem policiju ponovno da im se ispričam. Objašnjavam što se dogodilo. I dalje me prpa.

– Ona je još uvijek tamo
– Pa ne, otišla je
– Bojite se da će vam se nešto dogodit?
– Pa ne sad, ali ona zna gdje ja živim
– Pa ok, kad bude opet došla vi nas nazovite pa ćemo poslat nekog.

Možda sam se trebala tad bojat. Možda sam im trebala lagat. Ne znam. Zaštitio me sud. Napravili su svoj posao. Policija nije. I tako koliko puta?

Narasla mi je kosa.

Nisam pročitala 800 knjiga u karanteni. Čitam inače u životu. Nisam niti vježbala da skinem škembu. Naučila sam radit burgere od slanutka. I indijske pogače. I zobenu kašu na miljon načina. Kruška i banana su dobra kombinacija. Cimet je uvijek dobra ideja. Jedem gomilu pašte. I gumenih bombona. Ne zajedno. Gledam serije. Buljim u strop. Ležim na terasi. Na suncu. U tišini. Učim španjolski. Da joj znam reći da je lijepa. I da mi nedostaje. Znam reći i žao mi je. I opsovat. Zbog balansa.

Neka jutra su malo teža. Neki dani su malo duži. Nekad je tuga jedina drugarica. Ne borim se s njom. Puštam je da me obuzme. Svađamo se. Volimo se. Rasplače me. To se valjda smije kad su iznimne situacije. Nedostaju mi moji ljudi. Spontanost. Nedostaje mi blizina. Zagrljaji i dodiri. I 1300 km se čini dalje nego ikad. Puno je dva mjeseca kad ne znaš koliko ćeš ih još puta izbrojati. Zamrzila sam neizvjesnost. Zagrlila planiranja. Maštam o izletima. I aerodromima. Poljupcima. Pa dani postanu kraći. A onda od uzbuđenja ne mogu zaspat.

Narasla mi je kosa. I dlake na nogama. Evo. O tome razmišljam. O dlakama. Ženskim dlakama. Dlakama na ženama. Kome smetaju. Zašto su mi smetale. Pitala me jednom smetaju li me dlake. Njene. Mislila sam da će me smetat. Nisu. Iznenadilo me. Možda jer volim sve na njoj. A možda jer rastem i ja skupa s dlakama. Izvukla sam kratke hlače. Izašla s dlakavim nogama među ljude. Na dva metra razmaka. Jer virus. I socijalni razmak. Ili kako se već prevodi social distancing. Nekad sam opravdavala ona dva milimetra dlaka. Sorry nisam stigla depilirat noge. Zašto si u dugim hlačama na plus miljardu? Nisam noge depilirala. Davno sam odlučila da se neću opravdavat jer je nekome neugodno. Zašto su dlake iznimka. Stajala sam tako među ljudima. Hvatala rendom poglede na moje noge. I uživala u osjećaju potpune klitobolje. Odlučila sam da nije moja odgovornost tvoja neugoda.

Dveidevetnaesta

Prvi dan dveidevetnaeste spakirala sam torbu i još jednom ravno bivšoj u zagrljaj. Bivšoj koja je u to vrijeme imala djevojku. Samo je meni zaboravila reći da ju jos uvijek ima. Tbh, događa se u tim godinama. I meni se desi da zaboravim suđe oprat tri dana. Ili koji je dan. No dobro. Imala je djevojku, moju, našu frendicu. S kojom nisam razgovarala. Jer sam bila idiot. Zbog spomenute bivše. U koju sam tada, očito, još uvijek zaljubljena. A njoj dosadno. Pa nas se rješava obje. Nalazi treću. Znate već, the usual lesbian drama.

Pustila sam da me sve to prelomi. Pa sam zasrala sve šta sam mogla zasrat. Fotografiju. Život. Sebe. Ljude. Opet sam morala u onaj kauč. U ona četiri zida. Pred onu kojoj smijem sve reći. Sve ispočetka. I grižnja savjesti. I osjećaji. I bespomoćnost. Izluđivali se me. Konci su bili u nekim tuđim rukama. I potezale su me na sve strane. Zadnji put.

Yes, but did you die? Nisam. Isplakala sam se. Odšutila svoje pred ljudima. Zbog drugih ljudi. Zadnji put. Dobila sam nogom u guzicu. Novu strukturu životnu. Radno vrijeme. Nove obaveze. Drukčije obaveze. I traženi fokus. Komfort zona je loše mjesto za život. Preživljavanje možda. Za život nikako. Pa su se stvari počele mijenjat. Redom.

Vratila sam frendicu. Zapravo me je pustila natrag. Oprostila. Ja ne znam dal bih mogla. Ali ona eto je. Samu sebe bih gurnula s rive tu večer. Ali ona eto nije. Danas za posebne prilike nosimo gaće na Rudolfa. Imamo iste. Dobile smo ih za Božić. Isti Božić. Moje su plave. Za dečka.

Dveidevetnaesta počela je usrano. A onda mi je donijela ljude. I nove. I stare. I buku. I bubnjeve. I koze. Na farmama. I Sarajevo. I Beograd. I Veronu. I Niš. I ljubav. I poeziju. I neka nova jutra. Vratila mi je fotografiju. I nove osjećaje. Da stare mogu zakopat.

Dveidevetnaesta nije priča o usranoj ljubavi. Ili zloj bivšoj. Nije priča o nebitnima. Ali je priča o frendovima. I iskrenosti. O zajedničkim ručkovima. O ljetu. I obiteljskim nedjeljama. O drugarstvu. I društvenim igrama. I prajdovima. O zagrljajima. I sretnim rastancima. Koji nisu zauvijek.

Dveidevetnaesta je i priča o komfort zoni. Mjestu u koje više ne zalazim često. Samo nekad. Kad mi treba sigurnost. Privremena. Ili da dođem do zraka. Držim i dalje zidove visoko. I sebe daleko. I još uvijek sam idiot. I vučem prtljagu prošlosti za sobom. Ali znate šta… sutra je prvi dan dveidvadesete …

Ispeglaj mi košulju.

-Sutra imam sastanak.
-Ok
-Paaaa treba mi košulja, znaš, ispeglana
-Paaaa koliko ja znam dobro si upoznat sa lokacijom pegle, a imaš i dvije fukcionalne ruke.
Zbunjeno i malo nesigurno: ali meni moja mama…
-A gle, i dalje ne vidim problem, idi onda mami

Prvi i zadnji put pitao me da mu napravim nešto što može sam. Stvarno mu je majka bila takva. Sve je radila umjesto njega. A on ovisan o njoj. Posjetili smo ju dan nakon sto smo se odselili i našli ju u polumraku dnevne sobe. Zadimljene. Zagušljive sobe. Sjedila je u fotelji. S cigarom. I šalicom kave.
-Mama jesi dobro?
-Nisam, sin me ostavio.
5 sati kasnije. Da toliko smo ostali kod nje.
-Ne znam kako će moja mama preživjet bez mene.
5 sekundi kasnije nesigurno gleda u kufer koji se pojavio ispred njega.
-Izvoli, idi mami.
Nije išao. Apsurdnosti radi, odselili smo se par kilometara dalje. Ne u Afriku.

Ostavila sam ga zbog žene. Kojoj sam kasnije dobrovoljno bila sluškinja. Kad smo vec kod apsurdnosti. (blagi smiješak)

Neki drugi život. Na drugom kraju grada. Neko drugo susjedstvo. On, naučen na služavke i da smije radit što želi i kad želi. Ja, sama doma u piđami. Mrtav ladan ulazi u spavaću sobu. Pita gdje je mačak. (ne, nije eufemizam perverznjaci, fakat je tražio životinju). Ništa nisam rekla. Šokirala me njegova sloboda i prisustvo. Užasnula me tišina s kojom je boravio u mom prostoru. Poigrao se s mačkom (i dalje nije eufemizam) i otišao.

-Ma on ti je malo čudan, ali jako voli mačke.
Zaključavala sam vrata nakon toga.

Muči me šta mu nisam ništa rekla. Što je nelagoda prevladala. On je ušao u moj prostor. Koliko god benigan razlog bio. Muči me i šta si sredovječni muškarac daje za pravo gledat me svako jutro u autobusu. Smješkat mi se bez riječi. I uhvatit me za rame bez moje dozvole. Muči me i sta mu se nisam suprotstavila. I što idem na kasniji bus da se ne sretnemo. Muče me muškarci naučeni da im je sve dozvoljeno. Dodaj mi. Donesi mi. Napravi mi.

Peglajte si svoju robu. Ili kao ja nemojte ju peglat nikad. i ostavite žene na miru u autobusima i njihovim privatnim prostorima. Nije teško.

O drugim majkama.

Kad sam bila skroz najmanji čovjek rekli su mi da moram u školu. Objasnili kakva je to zgrada. Što se tamo radi. I da moram pola svog dana tamo provest učeći. Nisam baš do kraja kontala zašto pa sma sam naučila čitat. Al rekoh ajde. Vodili su me na testiranja. Pa dali zeleno svjetlo. Mala Šalov ide u prvi razred. Tamo me dočekala ona, kako su me kasnije naučili, druga mama. A mame se sluša. Iako smo odmah prvi dan nasekirali jadnu ženu kad se nakon velikog odmora nismo pojavili na nastavi. Nitko nam nije rekao.

Moja prva druga majka učila me drugarstvu i probala naučit matematiku. A kad je prva majka odlučila da nije pametno da preskačem razred, druga me za ruku odvela u školsku knjižnicu. I tamo ostavila s mojim novim frendicama knjigama. Od svih drugih mama u mom životu prvu možda volim najviše. Zbog knjiga. I drugarstva.

Sve te moje druge majke. Kao ona koja je nosila hlače. Tjerala nas čitati. Vodila u kazalište. Učila nas voljeti jezik. Zaobilazeći pritom sva besmislena pravila ustanove. Ona koja nije odustala ni kad je bilo najjasnije da ću zauvijek koristit kalkulator. Ili zbrajat na prste. Ona koja je vjerovala da uvijek mogu bolje. Pa i ona kojoj sam pružala otpor. Svakodnevno.
Sve redom učile su me disciplini kad treba. Otporu kad je nužno. Nikad odustale.

Druge majke. Odgajateljice. Učiteljice. Profesorice.

Volim vjerovati da sam zbog njih malo bolja osoba danas.

Šta te brine, kakarinac?

Nešto te brine kakarinac? Ne znam jebote. Sve je dobro. Baš sve. I brine me to. Na dobrom sam mjestu u životu. Ubija me ova sreća. Ili cu se začahurit u njoj i sjebat će me kad ode. Ili ću zasrat nešto. Garant. Samo čekaj.

Nisam više u D-molu. Ne budim se sa sjetom. Ni tugom u prsima. Ne bude me panike u gluho doba noći. I ne drže me budnom. Niti kreiraju tamne krugove oko očiju. Ako i ne spavam onda je zbog osmijeha. I ne skrivam ga. Glupavo se smješkam češće nego rijeđe. A hodam gradom kao da ga posjedujem. Nije mi stran osjećaj. Samo sam ga ušutkala. Pospremila na sigurno mjesto. Obećala onom glupanu u prsima da će sve bit OK. Neće nas više ništa sjebat. Ne opet. Odsad smo oprezni.

Pa smo se skoncentrirali na druge stvari. Na promjene. Sve iz temelja. Opet. Na izlaženje iz komfort zone. Natjerali smo se na buku. I na razgovore. Sebi zbog sebe. Pa smo sve to učili voljeti. Ispočetka. Bezuvjetno. Prvi put u životu ne trebam nikog osim sebe. Prvi put volim ovu samoću. Jednako kao i galamu i utjehu mojih ljudi. Drugo nije ni važno. Pa se onda učahuriš. Uljuljaš u sigurnost svojih misli. I života. Zidovi su visoko. Na sigurnom smo. Jesmo li??

Šta kad se pojavi netko tko zna da si čudakinja. Sramežljiva još k tome. Sa ozbiljnim trust issues. Neobičnim talentom za prokrastinaciju. I sumnjivim ukusom za glazbu. Jednako se veseliš gumenim bombonima i sajmu knjiga. Pa na spomen oboje skakućeš u mjestu kao da ti se piški. Zna da te lako zbunit. Da ne pričaš o emocijama. I plačeš na sve šta postoji. Pozdravljaš pse na ulici. Na ljude ne obraćaš pažnju. Nosiš kabanicu na Batmana. Posuđenu. I da ne voliš da te nepoznati ljudi diraju. Da uđeš u krivi autobus na dnevnoj bazi. I da ne znaš bit odrasla osoba. I da je sve to OK.

Hoćeš li radije pretrpit povrijeđenost, ali barem si probala? Ili je rizik prevelik? Šta ako je rizik prevelik. Štiti se od svih sranja. Zar je zaista nemoguće uživati u trenutku. Pa šta bude? Možda bude najbolje u svemirima. Daj si malo prostora za bezbrižnu sreću. Valjda si zaslužila.

Sve će biti dobro.

Šalov! Povorka ponosa je u Sarajevu! Prva! Idemo? As if me se mora pitat dvaput. Idemo. Moramo. Piše se povijest. Tada, na tom aprilskom riječkom suncu, dogovaramo odlazak. Moglo bi bit sranja? A jebiga, izdržaćemo. Nije da ne znamo dobit lakat u glavu.

U tjednu puta dolaze mi mailovi s upozorenjima. Pravilima. Ne hodajte sami. Nemojte imat vidljiva obilježja. Ne pričajte gdje idete. U Sarajevo ne putujem sama. Ne usudim se. A i zabavnije je sve te kilometre prevalit s ljudima. Mojim ljudima. Ne razmišljam o strahu. Ali budi se oprez. Onaj koji će me čuvat da se ne uvalim u sranje.

569 km nas dijeli. Tako barem kaže Google. Pokušavam čitat, ali misli lutaju na sve strane. I emocije. Nije slučajno da se baš ovako moramo sresti. A godinama ti već planiram doći. Zaljubljujem se u tebe s prvim jutrom. Sutra će sve biti u redu. Mora biti.

7 ujutro je. Ekran mobitela prekriven je porukama. Čuvaj se. Volimo te. Javi se. Sretno. I tako redom. Puštam prve suze. U tišini. U jastuk. Ustajemo pa drugar i ja pijemo kavu. Veselimo se suncu jer najavili su oblake. Preslagujem torbu. Ne nosite previše ličnih stvari. Fotić. Baterije. Zastava. Poruke i dalje dolaze. Sad više ni suze ne skrivam. Drugar grli. Čvrsto. Grad je siguran. Policija je svuda. Ulaz u povorku je samo jedan. Pregledavaju akreditacije. Torbe. Izlazimo pred sve te ljude. Svi su tu. I dolaze. Razvučeni su osmijesi oko glave. Zastave mašu na vjetru. Svi se grle. Svi kao da se poznaju oduvijek. Prestani plakat, kako ćeš fotkat mutnih očiju. Volim prajdove fotkat. Al ovaj. Ovaj je poseban. Ove fotke moraju bit najbolje.

Zbog press akreditacije naređuju mi da moram van iz povorke. Press je pet metara ispred. Ne daju mi natrag. Nisam ja nikakav press. Halo! Ja sam ovi ljudi ispred. Ljuta, skidam akreditaciju, spremam ju u dzep, a fotić u torbu. Pravim se da sam slučajno izašla iz povorke. Poslušam jezikovu juhu od osiguranja. I puštaju me natrag. Sad je dobro.

Kraj povorke i Bella Ciao. Erupcija emocija. Srećem ponovo ljude koje sam pogubila putem. Plačemo. Pjevamo. Snimam video mojima doma. A imam ih cijelim putem u mislima. Šarenilo i sreća ispred mene. Ovo ću pamtit zauvijek. Napisale smo povijest. U miru. I ljubavi. Jer samo na to pristajemo.

Pozdravljamo ljude. Grlimo se. Žurim, čeka me autobus za Beograd. Sjedam. Udahnem. Izdahnem i navlačim najveći osmijeh. Plava policijska svjetla prate autobus. Do Beograda. Okrenem se još jednom. Doviđenja grade. Hvala za sve. Vidimo se brzo.

Imam.

Ne pišem samo kad čarapu izgubim. Ili me jebu božićni pokloni. Ili se smeće samo iznese. Neki ljudi ne odu, ni kad si idiot.

Imam frendicu koja u UN-u hrvatskoj delegaciji kaže da laže i sve to potkrijepi dokazima. I statistikom. U lajv prijenosu.

Imam i drugu frendicu s kojom gledam spomenuti najdosadniji na svijetu lajv prijenos. I still napravimo da bude najzabavniji event. Dok gore spomenutoj badass frendici šaljemo retardirane poruke i gledamo kako se smije. U lajv prijenosu. U UN-u. Da.

Imam frendicu koja ne ispituje kad kažem ne bih o tome pričala. Samo jednom joj kažem. Ne moram ponavljat.

Imam ‘moj kauč je tvoj kauč’ i ‘ako mi imamo i ti imaš’ ljude.

Imam frendicu koju molim da sjedi sa mnom i pije pivo dok ja ronim u suzama, a ne mogu reći šta mi je.

Imam frendicu koja mi je oprostila mega glupost. Jednom ću pisati o tome. I bit će vam zabavno. Zasad vam je dovoljno da me nije gurnula s rive kad više nisam mogla šutiti jer me ubijala grižnja.

Imam ljude koji ohrabruju postojanje van komfort zone. Drže za ruku. Grle. Kad treba.

Imam frendicu kojoj ostane hrane, a ne smije je unijet u avion pa hoda po njujorku i trazi beskucnike.

Imam frendicu koja propješači pola Rijeke sa mnom kad sam u kurcu zbog bivše koja je šuga.

Imam frendicu koja se naslušala mojih drama i slomova i pizdarija kroz potoke suza, u bilo koje doba dana, tisuće kilometara daleko. Mjesecima. I guess what. Jos uvijek mi je frendica.

Imam frendicu koja, njoj nepoznatoj djevojčici, složi paket i pošalje s drugog kraja svijeta. Jer je eto čitala o njoj i užasu koji je prošla.

Imam žene koje ohrabruju i osnažuju jedna drugu. Za rendom životne situacije. Za olako shvaćene situacije. A nisu.

Imam neke divne ljude koji znaju da volim Malog princa pa mi ga kupuju na raznim krajevima svijeta.

Imam frenda koji rendom i nepoznatoj ženi u trgovačkom centru otrči u wc po papir i pomogne očistit rigotinu pseću. Majkemi ne serem.

Imam sve te moje ljude kojima nemam pojma kako cu se ikad oduzit za bezuvjetno postojanje u mom životu. Zauvijek mogu nabrajat. Pa se ti pitaj zasto njih stavljam na prvo mjesto. Uvijek.

Nemoj.

Nemoj se pravit da me razumiješ. Neću se ni ja pravit da to želim. Nisam nešto što moraš popraviti. Nisam projekt. Nisam matematički problem. Ni križaljka na zadnjoj strani novina. Udubljena karoserija. Za autolimara. Ovo sam ja. Oštećeni kaktus u cvjetarni. Nedostaje par bodlji. Al ove ostale služe dobro.

Popravljaš pokvareno. Slomljeno. Ja sam samo malo hrđava. Imam ožiljke. Moji su. Volim ih. Znam živjeti s njima. Ili učim. Ti možeš sa mnom učit. Držat me za ruku. Ako ti dozvolim. Samo onda.

Nemoj me tjerat da pričam o sebi. Ne izvlači emociju iz mene. Ne pitaj me za osjećaje. Sakrit ću se kao puž. Ignorirat ću te. Skretat s teme. Ne pitaj me za strahove. Ne pitaj što su mi ljudi napravili. Kad dođe vrijeme reći ću ti sama. Ili neću. Tišinu moraš voljet. Ovu moju. Pričat ću ti o Perli. I Osam. Što sam doručkovala. O fotkama. I poeziji. Kako je bilo u Nišu. I Beogradu.

Ovo sam ja. Ovo se ne popravlja. Ovo ja nosim sa sobom. Ne uči me o ljubavi. O njoj znam sve. Zato sam ju zaključala. Ugasila joj svjetlo. Ja odlučujem o počecima. I krajevima. Ja odlučujem hoću li te pustiti. I hoću li ti vjerovati. A za početak ne vjerujem ti ništa. Što ćemo s tim?

Žute čarape.

Od bivše djevojke dobila sam čarape. Dobila sam ja i gaće, al to je skroz jedna druga priča. Jednako zabavna kunem se. Uglavnom, žute se i feminističke su i lezbijske su. Kakve su ti to lezbo čarape. Evo ovakve. Imaju na sebi dva spojena simbola Venere. Aj reci? Dosta lijepe čarape. Vratim se s nekog puta. Slažem opranu robu. Jedne čarape nema. Volim te čarape. I panika me lovi jer kako ću bez svojih žutih čarapa. Prekopavam torbu. Pretince. Veš mašinu. Nema je. Oh well, možda se pojavi. Nije se pojavila. Sad imam jednu žutu čarapu. Druga je negdje. Vrlo vjerovatno u smeću. Više ju ne tražim. Jebeš čarapu. Kupit ćeš si nove čarape.

E, a jednom sam se tako vraćala iz Zuricha. Putovali smo tisuću sati pa sam popila pol Praxitena. Na putu doma stali smo odmorit. Ja ušlagirana bauljam po odmaralištu. Vraćam se u auto. Skidam tenisice da nastavim nankit. Jedna tenisica se vratila u Rijeku. Druga je ostala negdje u Italiji. Na autoputu. Ne pitajte me, ne znam. Jer droge. Dobre su to tenisice bile. Masu jeftine. I lijepe. Relativno udobne. Ne fale mi uopće. Kupila sam si u međuvremenu nove. Udobnije. Ljepše. 

Izgubila sam miljon stvari u životu. Izgubila sam i sebe preko nekoliko puta. Sebe sam vratila svaki put. A čarape i tenisice uvijek dođu nove. Svejedno se ne drogiram više na dugim putovanjima

 

Tri dana.

Hladno mi je, idemo malo na sunce. Iz hladnih je krajeva pa razumijem želju da se grije na ovom našem suncu. Stojimo na komadiću gradskog sunca. Upija zrake. Ja stojim. Čekam da sunce siđe da možemo ići. Jer meni je na suncu vruće. Idemo još malo na sunce, zamolila je. I još malo. Naivno ispunjavam svaku želju stajanja na suncu.

Naime ako me pozovete slagati legiće ne očekujem ništa drugo osim legića kad dođemo doma. Silno se rastužim ako legića nema. Nemojte me zvati čilati uz Netflixe, a uopće nemate Netflix. Apsolutno sam clueless po tom pitanju i ako mi ne kažete direktno, tu igru možemo igrat zauvijek. Da me kao dijete zaustavio kombi i nudio slatkiše ko zna kako bi to završilo. Budimo sretni da nije. No dobro. 

S rukama duboko u džepovima strpljivo čekam. I tako do kraja rive. Dopizdilo joj je valjda moje naivno stajanje. A i sunce je zašlo iz Učke. Da, jako dugo smo hodale. Stojimo. Gleda me. Meni postaje jasno da više nećemo grijat se na suncu. I da nema legića. Ni Netflixa. Sviđaš mi se, znaš. Nemojte krivo shvatit, sviđanje je obostrano. Ali mi smo išle grijati se na suncu. Trebalo mi je neko vrijeme ohrabrit se i poljubit ju. Jebiga, sad kad nema legića, daj šta daš. 

S jutrom dignuli su se i moji zidovi. Stajala je izvan tih zidova. Savršeno svjesna da ih neću srušit. Stajala je. Slušala. Osjećala. Ja s druge strane. U tišini. S rukama čvrsto preko usana. Da riječi ne pobjegnu. A ona ih svejedno čuje. Ovo je način da se zaštitiš. Logično je da se štitiš. Zašto me toliko razumije? Tri dana. Toliko je tu. Ovo, što god bilo, ima rok trajanja. Jednom znam točno sat i minutu kad će nešto završit. I OK sam s tim. Biram tri sigurna dana. Pored nečeg možebitno dugoročnog. Ali nepredvidivog. Je li lakše kad znam rok trajanja? Hoćete li pristati na nešto šta odmah ima kraj? Jesam li ja sad ta osoba? 

 

O lojalnosti.

Never push a loyal person to the point where they no longer care.

The thing about loyalty je da je potrošna. Also je i recipročna. Kao i većina situacija u životu. Odana osoba prestat će to biti čim ju zajebete. Ili u mom slučaju nakon što me 568 puta zajebete. Al ok učim.

Odana osoba popušit će svaki bulšit koji joj servirate. Dodajte na to gomilu emocija, beskrajno povjerenje i kufer razumijevanja i imate kombinaciju za manipuliranje za jedan dobar komad života. Ladno. Samo trebate znati prave pizdarije izgovarat. Kad vam to dosadi odete. Jednako ladno. Jer ne možete. Ne znate. Teško vam je. Mi vam sve to pušimo. I nemojte zaboravit projekciju svojih sranja prebacit kao ping pong lopticu. Niste vi nikad ništa. Mi lažemo. Muljamo. Varamo.

Lako nas je sjebat. Ostavit zbunjene. Koji se kurac tu sad desio. Preispitivat ćemo naše postupke. I tu vašu ping pong lopticu. Sumnjat u sve što jesmo. Vjerovat ćemo loptici. Dok se ne dogodi gašenje emocija. Jednom kad one odu. Stvari sagledamo ladno (a vi uostalom sve znate o tome) i trpamo vas u skladište povijesti. Stjerani u kut. Dignut ćemo zid. Zatvorit vas van tog zida. Pa ćete onda tvrditi da se okrećemo kako vjetar puše. Ne okrećemo se. Samo smo usmjerili lojalnost gdje će ju znati cijeniti. Vi ju više niste zaslužili.

Životne mudrosti.

Par bitnih pravila za lakše hendlat ovaj cirkus zvan život. Nemoj da poslije bude nisam znala! Nema na čemu.

Kad izlaziš iz autobusa stani na onu stranu na koju ćeš krenut hodat. Meaning ako ćeš skrenut desno nemoj stat na lijevu stranu. Stvorit ćeš kaos na izlasku i ispast ćeš neobzirna.

Ustani se baki u autobusu. Baka ne mora bit tvoja. I trudnici. I ženi s djetetom. Uvijek.

Žmigavac, žmigavac, žmigavac. U autu. Ne u autobusu.

Nemoj ljubavnici i djevojci kupovat iste gaće za Božić. Saznat će se.

Ne petljaj s bivšom od frendice. Velika je vjerovatnost da netko nešto nije prebolio. I bit će suza. I ignoriranja.

Ako već imaš ljubavnicu pazi da se ona i tvoja cura ne poznaju. Još bolje pazi da nisu frendice. Ne mogu ti naglasit koliko je ovo važno.

Kad staneš na pokretne stepenice, ako ćeš se vozit stani desno. Pusti prostor lijevo za hodače/ice.

Ako već imaš tu nesreću da si glupa i bila si nečija ljubavnica, nemoj skupljat dodatne bodove za glupoću pa uplest emocije u cijelu situaciju. It’s just sex. Ma šta ti druga strana pričala.

Ako ti svemir posalje bivšu u život, ne brini, samo provjerava jesi još uvijek glupa. Ne daj se zavest.

Sumnjam. Dimnjačar. Ne znam. Kuća. Zahvalit ćeš mi kasnije.

Ne depiliraj se kad si u PMSu. Ni tetoviraj. Bolit će više nego inače. Ne treba ti to.

Jednom godišnje napravi nešto šta nisi nikad. Ili čega te bilo strah. Ili samo pizdariju. (osim bivše, bivša je samo ne).

Slušalice u ušima su dobar filter za ljude. Čak i ako ne svira muzika iz njih.

Žene su lude. Lezbe su najluđe. Ovo mi samo vjeruj.

Kad kupuješ kutiju za alat kupi veću od one koju si htjela.

WC školjka se najbolje čisti pjenom za brijanje. Prozori octom i sodom bikarbonom.

Sijeda kosa ne voli regenerator. Voli morsku sol. Imaš ju za kupit pa ti kosa cijelu godinu izgleda kao da si bila na plaži. A nisi. Majkemi.

Problem s lažima je da koliko god ih vješto izgovarate ili pišete istina će uvijek naći način da se pokaže. Uvijek.

Svi lažu.

Super power.

Radilo se to ljeto po obali. Vrućina. Sparina. Loša kava. I još gora muzika. A bondala sam s djevojkom koja je otprilike imala isti raspored kao ja. Pa smo slobodno vrijeme provodile zajedno. Razumjele se. Dijelile smisao za humor. Nerazdvojne. Do kobnog popodneva (umetni napetu španjolska sapunica mjuzu). Cijeli dan totalna frka. Televizija snima live. Miljon ljudi na setu. Kaos. Moj posao je fotkanje. I dok me se za to ne zove sjedim na podu brojim zjake. Kostimografkinja u prolazu komentira kako ona više ništa ne razumije. U tom trenu gasi se moj mozak-jezik filter (koji nije da nešto često koristim u životu) i susretljivo odgovaram: pa to vam je tu normalno da nitko ništa ne zna. I nastavim sa dalmatinskim načinom života.

Prolazi pet minuta. Možda sedam. Tko će ga znati, u Dalmaciji smo. Zovu me iz organizacije. BFF je čula moju fantastičnu izjavu. I odlučila ju prenijet nadležnima. Jer rektalni alpinizam. Ljuti su. Otkud mi pravo tako govoriti o njima. Ne pokušavam se obraniti. Fakat sam to rekla. Šta ću kad nemam filter. Samo stojim i u šoku razmišljam kako me ova drukala. Za malo pažnje. Pa sam onda još malo u šoku jer se uru kasnije ponaša kao da se ništa nije desilo. Grli me. Zbija šale. U njenoj glavi mi smo i dalje frendice. Nismo. U mojoj mentalnoj tekici njeno ime je prekriženo.

Trebala sam možda iskomunicirati. Nisam. Jer smo očito odabrale različite ljude za našu lojalnost. Razumijem zašto je to napravila. Nemamo svi iste prioritete u životu. Ali je njen audio vizualan lik otišao na mute. Nema slike. Ni tona. Tako vam je to u odnosu sa mnom. Ili sam odvratno loyal. Ili koristim skill izvježban kroz godine. Mogu te bez grižnje savjesti, bez osvrtanja iskopčati iz života. Opraštam jako brzo. Ne zamjeram. Ali znam napraviti da se u mojoj prisutnosti osjećate nevidljivo. Okrutna si Šalov. Znam da jesam. Moja psihologinja to zove obrambenim mehanizmom. Zaštitom sebe i svojih emocija. Ja to zovem super power. Više je kul. A koja je vaša?

Oni koji vole.

Nedostajat će ti nekad neki ljudi. Koji nisu trepnuli da te zaborave. Zamjene. U redu je da ti nedostaju. Pamtiš samo lijepe stvari. Proći ce. Nedostaje ti osjećaj. Zagrljaj. Zaboravi na te ljude. Ne zaboravi na osjećaj. Osjećaj je samo tvoj. Znaš ga dijeliti. Onima koji zasluže. Čuvaj ga za onu koja neće pustiti. Sjeti se načina na koji su otišli. Sjeti se kako nije uzvraćeno. Objasni to ovom debilu u grudima. Pusti ih. Nisu te zaslužili. Ostavi ih kao dio prošlosti. Voli ih koliko hoćeš. Možeš ih i izdaleka razumjeti. Jer to znaš. Razumiješ ljude. Razumiješ što im treba. Budi sretna zbog njih. Zaslužili su. Drži ih što dalje od sebe. Saznali su kako je bez tebe. Oprosti im. Oprosti sebi. Ostavi prostora onima koji iskreno vole. Ljudi koji vole ne lažu. Nauči to ovog glupana u grudima.

Kad si tužna.

Prije Perle u mom životu kratko je boravila Haharica. Bila sam prisutna kad je dolazila na svijet. Nisam bila prisutna kad je odlazila. Klempavo čudovište. Siva zvjerka s crnim polubrkom. Haharica. Prvi dan ljeta. I njenih tri mjeseca na planeti. A ona je ušla u susjedno dvorište. Pozdravit pretpostavljam, ne znam, nisam bila kući. Njihovom psu nije se svidjela posjeta. I Haharice više nije bilo. Kad moji ljudi nisu našli načina da me smire odveli su me na hitnu. Tamo su našli načina. I poslali me kući sa šakom tableta. Tablete su radile svoj posao. Umrtve te i ne osjećaš ništa. A ne želiš to. Barem ja nisam htjela. Užasno sam puno plakala. I vraćala film unatrag. Što sam mogla drukčije. I zašto nisam. Znala sam da će proći. Trebalo mi je svo vrijeme. I sjećanje na nju. Frontalna lobotomija tvrdila je kako sa mnom nešto nije u redu. Nije normalno tako tugovati za psom. Pa nije ti dijete umrlo. Šta ti znaš o gubitku. Kako da joj objasnim? A možda je u pravu. Pa sam prestala tugovati. Moram biti jaka pred njom. Barem na van. Unutra? Hm.

Tuga je raspoloženje okarakterizirano osjećajima gubitka. Tako kažu interneti. Sjećanja su ono zbog čega tugujem. Ono što mi je bilo blisko. Ono za šta vežem divna sjećanja. Ili ona mučna. Ono šta sam voljela. Onih kojih više nema. Ne mislim da sam užasna osoba ako plačem za psom. Ili zgradom. Koja me veličanstveno srušila na koljena. Dok istovremeno taj grad budi sva mrska sjećanja. Jer nije do betona. I stoljetnog drveta. Do osjećaja je. A nemam kapacitet za svu tugu ovog svijeta. Tugovati za svom gladnom djecom. Za uništeno ratom. Za umrlima. I napuštenima. Jednostavno nemam. Nitko nema.

Neki ljudi su tužni zbog zgrade. Neki jer jutra više neće biti ista. Ili noći već dugo nisu. Jer vole, a nije uzvraćeno. Jer su odlasci teški. Ko ste vi da im kažete zašto će biti tužni? Ili da osuđujete njihovu tugu.

In fair Verone.

Šalov znaš vozit kombi? Hoćeš ti vozit u Veronu? A štajaznam nisam nikad vozila kombi s ljudima. Al ajde, recimo da hoću. Izlaženje iz comfort zone. Novi izazovi. I ostale pizdarije s kojima se borim. Vozim 17 godina. Nikad nitko nije umro. Valjda neće ni sad. Ok je, nisam pod stresom. No pressure. Jutro prije puta grlim wc školjku i povraćam.

Veselo je po putu. Stražnja klupa razbacuje se random temama. Red aktivizma. Malo o kozama. I horoskop naravno. Nema puta bez horoskopa. Moje suvozačice strpljivo mi dodaju vodu. I lješnjake. Smiruju u trenucima kad na stresnim, preuskim talijanskim cestama prolazim kolonu kamiona. Na jednom od stajališta mimoilazimo se sa Željkicom. Za valjda dvije sekunde. Shrvane smo, ali život ide dalje.

U Veronu nismo došle zbog grada. Iako grad oduzima dah. Nismo došle niti zbog Julije. Iako smo ju htjele omotat u lezbopedersku zastavu.  Nije bilo vremena. Imale smo u planu i fotku s Željkicom. Omotat sebe u hetero katolkinje. Puloveri i sve. Željka reci lezba. Ni to nismo. Sad imam nove ciljeve u životu. Samo bitno. U Veronu smo došle podržat talijanske sestre u borbi s fašizmom. Objasnit fundamentalistima dvije tri o ljudskim pravima. Upozoravaju nas kako nije pametno isticat obilježja. I neka se krećemo u grupama. Fašisti u Veroni su zajebani. I nije za šalit se s njima. A ja baš nekako ne bih više laktove u glavu. I strganu odjeću. U Veronu sam došla i suočit se sa svojim demonima. Pobijedit sebe i šutnju.

Ne puca me nikad nacionalni ponos. Često ne želim reći otkud sam. Sram me je. Ne pratim nogomete. I ostale sportove zbog kojih narod gubi glavu. Dok drugi navijaju i urlaju ja pijem kave gdje nema televizije. Serem ljudima kad za dresove kažu da su na kockice. Nisu, na kvadratiće su. Jebale vas kockice. Ne puca me nacionalni ponos, ali najbliskiji znaju da sam slaba na zajedništvo. U Veroni smo bile jedno. Šta je naše je tvoje. Dok mi imamo imaš i ti. I obratno. U Veroni sam naučila da su nacionalni ponos ljudi. Ova šačica hrabrih i glasnih žena. Hvala žene.

Na putu doma, u nekim mojim neobičnim tišinama vratio mi se cijeli vikend. Proletio pred očima. Kroz tijelo. U tišini me sve skupljeno slomilo. Tako valjda izgleda taj nacionalni ponos.

Ti neki ljudi.

Postoje ti neki ljudi. Nazovite ih kako hoćete. Vaši ljudi. Pleme. Vaše osobe. Koji će uvijek imat posebno mjesto. Bez obzira na šutnju. I daljinu. Bez obzira na svađu. Razmirice. Razilaženja u mišljenjima. Ljudi kojima ćete uvijek puštati upaljeno svjetlo. Čiji su zagrljaji dom. Koji će vam uvijek izmamit osmijeh. Izgovorit ćete si svašta. Užasne stvari lako je izgovorit. Ili nećete ništa. Nećete im priznati najbitnije. Jer nemate hrabrosti. Jer mislite da nije važno. Jer će sutra ipak doći. Postoje ti neki ljudi.

 

Proći će.

Napisala sam priču koju nikada nećete vidjeti. Poslala sam ju na jednu adresu. Tamo je ostala. Tamo živi svoj život. Nadam se. Nikad nijednu priču nisam toliko puta popravljala. Dodavala. Oduzimala. Plakala nad njom. Jer je morala biti savršena. Bez greške. Tako je to sa zadnjim riječima. Kad je vrijedilo sve, želite da budu lijepe. Da se pamte. Da ono šta završava ostane u najboljem sjećanju. Barem one priče koje imaju sretan kraj. Možda tako ne izgleda u početku. Al složi se to s vremenom. A nad sretnim krajevima se ne plače. Ili plače, ali s osmijehom.

Istetovirala sam si davno pješčani sat i riječi: this too shall pass. Životna faza je bila šugava, a tetovaže su mi bile mudre. Ne kao ove sad na sise i guzice. I žirafe. Tada mi je trebala, da znam da će sve loše proći. Kakvo god sranje se događalo, ne može trajat zauvijek. S vremenom, davala mi je do znanja da šta god da se događa proći će. Ako je loše, ne može tako biti zauvijek. Veseli se dobrim vremenima. Dok je dobro uživaj u tome. Jer proći će i htjet ćeš se sjećati svega. Vjeruj mi. Kad prođe, to dobro, doći će opet šugava faza. Plakat ćeš. Jer tako je to s krajevima kojima se nisi nadala. Ili si znala da dolaze. A nisi bila spremna. I želiš da onaj grozni dio prođe što brže. Trebat će vremena, ali proći će. To mi isto moraš vjerovat. I tako u krug.

Suze, ili kako već hendlaš situacije, završit će svoj ples. Šetat ćeš gradom. Slušalice u ušima. Mjuza na shuffle. Ljutiš se jer ne ide redoslijedom kojim želiš. Ali puštaš da svira jer si lijena izvlačit mobitel iz džepa. Playlista poslat će ti jednu stvar. Onu koju si najčešće preskakala. Znaš zašto. Stat ćeš. Pustit ćeš ju ovaj put. Navući će ti osmijeh. I spremna si za novi krug.

Navuci osmijeh.

Operi kosu. Sredi odijelo na glavi. Navuci osmijeh. I čiste gaće. Neke dobre. Ne znaš kad ćeš na hitnoj završit. Grow a pair. Ok si. Ili ćeš biti. Ne davi ljude svojim situacijama. Kako si? Super sam. Površina se pokazuje. Drugo zakopaj. Duboko u riznicu boli. Kako kaže moj drug Krešo. Napij se u subotu. Otvori riznicu u nedjelju. Pusti sve van. Ili kao ja utorkom. Nemoj slučajno nikom reći šta ti je. Vjerovatno ni ne znaš. Ili znaš. A ne smiješ reći. Obećala si. Pa se onda čudi napadajima panike jutrom. Ali se skupila ta tvoja šutnja. I skrivanje iza osmijeha. Dobro je plakati. Sav taj otrov izbacit. Tako su mi rekli. Čak i ako ne znaš zašto. Ili ako samo ti znaš. I ona kojoj sve govoriš.

Dobro je imati ljude koji ne pilaju šta ti je. Koji vide da se skupilo. Da overthinkaš. Pa potoke skrivaš iza naočala. Dobro je imati one koji zagrle. Navuku osmijeh na lice. Šalju zabavne poruke. Dok sjede pored tebe za šankom. Slažu sulude rime. Trebaju vam takvi ljudi. Treba vam zajedništvo. Dok se vozite s vikenda. Intenzivnog. Emotivnog. Užasno teškog. A oslobađajućeg. Da galama iz kombija utiša galamu u glavi. Da smijanje na stajalištima priguši kaos.

Ostalo se s psihologinjom rješava. Odeš. Sjedneš u taj kauč. Dobro poznati kauč. Pa se raspadneš miljardu puta. Jer te natjerala da kopaš po sebi. Najteže i najužasnije je suočit se sa sobom. Sa svime o čemu šutiš. Sa svim demonima. Opet. Stalno. Sa svom ljutnjom. I ljubavi. Istovremeno. I s razumijevanjem. Empatijom. Upali mozak. Ugasi srce. Poravnaj oboje. Ne znam kako se to radi. Ne još. Saznat ću. Onda kad saznam i di se ova prokleta empatija gasi.

Ne gledaj mi u pijat.

Pred koju godinu s djevojkom pohodim festival. Gledamo sjajan film. Ne gledaj mi u pijat. Nisam od hrvatske kinematografije. I nije me lako ostaviti bez teksta poslije filma. A ovaj me prikovao za sjedalo. Rastavio na proste faktore. Rijetko koji film to napravi. Sjetila sam ga se danas. Zbog naslova. I da se preseravam svojim znanjem o filmu. Ali zbog naslova najviše. I rasprava s kojima me teroriziraju po inboxima. I ulicama.

Mirno okupljanje na Korzu. Vegani. Ljubitelji životinja. Stoje. Ne smetaju nikome. I šalju važnu poruku. Na laptopu projekcija. Gledam. Odgovaram na pitanja kako se osjećam. Uznemiruju me naravno snimke životinja u klaonicama. Užasne su. Ali neću prestati jest meso. Niti ću se pravdati oko toga. Upuštam se u raspravu. Ne pitajte me zašto. Najčešće ne znam. Ne ide nam komunikacija baš najbolje. Krivim retrogradan Merkur. Ja tvrdim da je industrija problem. I da postoje mjesta koja tretiraju životinje dostojanstveno. Ona tvrdi da ne znam što pričam. Ja tvrdim da sam bila na tim mjestima. Ili da je netko bio prisiljen vratiti mesu u prehranu zbog zdravstvenih razloga. Ozbiljnih zdravstvenih razloga. Ona tvrdi da to nije istina jer veganski doktori znaju bolje. I tako u krug. Merkur je i dalje šupak. A ona me finally dovoljno nasekirala s agresijom da sam se pokupila što dalje.

Čvrsto vjerujem da su neke stvari odabir. Intimna stvar. Vjera i prehrana su među tim odlukama. Nešto što ćeš preispitati kad za to dođe vrijeme. Agresivni pokušaji mijenjanja tuđih navika ništa dobro neće napraviti. Pustiš ljude da sami dođu do nekih odluka. Životnih. Savjetuješ. Odgovaraš na pitanja. Obrazuješ. Čvrsto vjerujem i da za neke stvari trebate gledati svoja posla. Kao npr. koju ćeš si etiketu zalijepit za život. S kim šeraš plahte. Kojem bogu se moliš. Ako uopće. I što jedeš. Zaista me nije briga. I isto očekujem od svoje okoline. Manite mi se kreveta. I tanjura. Doslovno. I figurativno. Ako ikad donesem odluku kao što je prestajem jest meso, vjerujte mi to sigurno neće biti jer ste mi nasilno usadili tu ideju u glavu. A to znam jer sam takva bila.

Prestala sam pušiti pred 6 godina. Pušila sam 10. Završila sam u bolnici zbog gadne upale zuba. Skoro umrla. Majkemi. U bolnicu su me strpali bez cigara i jakne. Jaknu su mi donijeli drugi dan. Cigarete su bile ne jer mi je upala zaključala vilicu. I vani je bilo hladno. I pao je snijeg. Uglavnom. Sedam dana u bolnici bez cigareta. Pušit ću kad izađem. Ili neću. Detoks od nikotina i ostalih sranja traje 48 sati. Iza toga si free. I zapravo samo volja dijeli te od prestanka pušenja. Izašla sam iz bolnice. I više mi cigara nije pala na pamet. Ali zato teroriziranje okoline je. Baš moraš pušiti? Pa prestati je ful lako. Gle mene. Okoliš. Rak pluća. Pare. I ostale verbalne izdrkotine. Sva high i mighty. Brinem o svom zdravlju. Brinut ću i o tvom. Reakcija? Kunem vam se da su ljudi oko mene na taj teror još više pušili. Po dvije odjednom. Za inat. Tako vam je to kad ste naporni ljudima. A nitko vas ništa nije pitao.

Koze su bolje nego ljudi.

Šalov, ajmo negdje ovaj vikend. Andrej radi i bit će mi dosadno doma. Dogovori s Marinellom nikad nisu komplikacija. Idemo? Ajmo. Ona složi borbeni plan i logistiku. Ja imam vozačke sposobnosti. I fotić. Kad treba. Andrej je njen partner koji nam je provajdao vozilo. (hvala Andrej). A di ćemo? E! Ima tu negdje u Istri farma. Pratim ženu na mrežama. Na farmi su koze. I možda bi trebale ići tamo. Da objasnim. Nas par frendica ima fascinaciju kozama neko vrijeme. Ne znamo točno kako je počela. Al eto, koze su sve. Točka. Uglavnom. Dve tri poruke Heli u inboxe. I izlet dogovoren.

Dolazi nedjelja. I uzbuđenje level: koze. Ne znam mogu li vam to opisati. Probam. Na putu do farme svako malo jedna urlikne: KOZEE!! E da, s nama su dvije tinejđerke. Marinellina kćer i frendica. Njihov level uzbuđenja je: tinejđersko tijelo ne proizvodi nam endorfine. Napokon farma! I koze! Prvo upoznajemo kokoši. I pse. Meni je već sad teško pratit šta Hela priča jer Čoban natjerava kokoši po dvorištu. Čoban je Border collie koji se u pravilu izležava po dvorištu. Nezainteresiran za akciju. Ali kad dođu gosti krene s foliranjem. Pa trči za kokošima. Ni sam ne konta šta radi. Ali je svima zabavno. Nisam zapamtila imena svih vrsta kokoši (Longhorn?) Ali sam zapamtila bitnije. Kokoši nesilice nakon nekog vremena ne nesu jaja. A nesilice nisu dobre za meso. Pa ih jednostavno ubiju. I u đubre. Ili gdje već. Tu nastupa Hela. Koja ih dovede na svoju farmu gdje žive do svoje smrti. Trče po dvorištu. Ili bježe od Čobana. Da, na Helinoj farmi životinje se ne ubijaju. Žive dostojanstveno. Slobodno. Razmaženo. I umiru prirodnom smrću.

Prve koze. Hela upozorava da ne ulazimo jer ćemo se sprljat. I smrdit. Kako to misliš?! Pa zato smo došle. Smrdit. I bit prljave. I sretne. Koze trče oko nas. Hela priča. Svi se trudimo slušat. Ali jeste ikad vidjeli preko 100 koza na jednom mjestu?!! Dolazi beba koza (jarić znam!) i siše mi prst. Ja se raspadam od sreće. Plačem (naravno da plačem, halo!!). Upoznajemo Posebnog. Posebni je jarić rođen s “greškom”. Nema uho. I slijep je na jedno oko. Pa hoda smiješno. Razmažen je. Jer zna da je poseban. Đurđa je jedina beba ovca na farmi. Odbačena od majke. Jer je višak. Pa je došla Heli. Rocky je vijetnamska svinja. Nepovjerljiv prema ljudima. Imao je nezgodu. Sa psima koji su mu odgrizli rep. Pa je oprezan. I drži se po strani. Živi s još dvije frendice vijetnamske svinje. Imaju ležaj. Koji su si same složile. Od najlona. I lišća. Ležaj ne diraš. Tako mora bit. Kad je sunce otfuraju ga van. Da se provjetri. Pa vrate natrag kako je bio. Jedna kokoš, odmetnica, ne spava s ostalima u kokošinjcu. Spava kod frendice krave. I tamo nese jaja.

Tri sata na farmi. S Helom. I njenim životinjama. Usudim se reći prijateljima. Tu terapiju ne možete zamislit. Sreća je trajala cijeli dan. Na ručku smo euforično pregledale sve fotke 70 puta. Svih 100 mutnih fotki. Jer uzbuđenje. Djeca nisu šerala level. Nisu snimile niti jednu fotku. Icokej, tinejđerke. Ljude već danima davim pričama o kozama. I svinjama. I magarcu. I konjima. Mislim da su me neki blokali na društevnim mrežama. Mislim i da Hela možda misli da nismo normalne. Ko normalan plače kad mu ponudiš mlijeko za kavu pomuženo te sekunde iz koze. Samo za tebe.

Koze, zbog njih smo došle, su nevjerovatne životinje. U nijednom trenutku nismo se bojale šetat među njima. Na njihovom terenu. Znatiželjno su nas gleduckale. Prilazile u smiješnim formacijama. Njuškale. Gurkale rogovima. Grizle vezice tenisica. Prihvatile kao neke svoje ljude. OK smo im. Kod njih je reciprocitet na treću. Ako ste zli prema kozi. Isto ćete dobit. Ako ste dobri. Vrate vam trostruko. Bez greške. Uvijek. Ljudi nisu takvi. Mislim da moram više s kozama se družit.

Life of Osam.

Perlu znate. Pričala sam vam o njoj. Nisam vam pričala o njenom frendu. Osam. Osam je mačak. Crna sotona. Tako mu moj tata tepa. Zašto Osam? Jer je crn. I ima bijelu fleku na trbuhu. Kao crna biljarska kugla. Eightball. Moja mama je dugo mislila da se zove Awesome. Moja mama ne priča engleski. Da. No dobro. Uglavnom. Posao mi je takav da me često po cijele dane nema doma. A Perla je društveno bićence. I beskrajno me rastuživalo puštati ju samu toliko sati. Drugi pas nije dolazio u obzir zbog xy razloga. Neću vas smarat. Pa sam joj nabavila mačku. Njih isto voli.

Kad je došao živjela sam u stanu koji je gledao na cestu. Prometnu jako. On je silno htio van. Ja sam silno htjela da ga ne zgazi auto. Osvećivao mi se na sve moguce načine. Grizao kabele. Slušalice. Punjače. Neću ni zbrajat kolika je šteta jer cu počet plakat. Razbijao je i rušio sve šta mu se naslo na putu. I gledao me u oči pritom. Nije ni Perli ostao dužan. Perli koja trpi sve. Grizao ju je za noge. Vrat. Dok je ona sve strpljivo podnosila. Jer Perla. Koristio je svaku priliku za pobjeći. Čekao me pred vratima. Bježao u podrum. Kroz prozor.

Najteže sta sam ikad napravila je pustit ga da luta po šumama. Odselila sam. A kuća ima okućnicu. I šumu. I sve šta ga beskrajno veseli. Nema ga po cijele dane. Spava po smokvama. U vazama. Sjebe mami cvijeće. Dobar mu je život. Life of Osam. Najgore šta sam radila je držala taj njegov duh zatvoren. Kad je morao skitati. I biti sretan. Nije bilo na meni da ga držim. Zbog svoje sebicnosti. I straha.

On zna da je prozor otvoren. Zna gdje se može vratit. Uvijek se vrati. Noću se ušulja u krevet. Stisne uz mene. I prede. Neke duše nisu za držanje. Osam me to naucio.

Sebi.

U ono moje doba akutne frontalne lobotomije pokušala mi je usaditi ideju da su svi ljudi govna. U startu moraš tako razmišljat. Pa te onda, rijetko, netko iznenadi. A ja naivno mislim kako su svi sunca. I ljubav. Pa me posere. I često sam razočarana. Njoj je možda tako bilo lakše. Ali meni nikad nije izbila taj pogled. Moje srce je odlučilo vjerovati u ljude. I to je jednostavno tako. Ljudi su divni. Kad im daš priliku. Ako te netko i razočara. Povrijedi. Ti barem imaš čistu savjest. I nisi ništa krivo napravila. Svatko je nekakav. I tko zna s čime se bori. I šta nosi sa sobom.

A onda. Život. I ljudi. Pišem ovaj tekst s idejom i uvjerenjem da su ljudi govna. Idem kroz svijet zadnje vrijeme s tim mislima. Pustite ih blizu. I neće trepnut da prebiju ono najkrhkije šta ste ima dali na čuvanje. Pišem jer mi treba izbaciti van svo gnojivo koje se nakupilo. Uz regularnu terapiju. Da prestanem mrziti cijeli svijet. Ovo pišem sebi. Da prestanem s mislima kako je čovjek čovjeku vuk. I kako nije vrijedno vjerovati ikome. A možda i tebi pomogne.

Dolazit će ljudi. Pustit ćeš ih u svoj život. I biti će ti stalo. Nekad i previše. Nekima ćeš ti biti previše. Nisi. Nikad. Onima kojima je bitno nisi. Neki će ti na svu tvoju podršku. I razumijevanje. Jer shvaćaš da to iz njih govori dijagnoza. Reći da si grozna osoba. Pa ćeš plakat. Iako znaš da nisi. Dijagnoza nije isprika. Ničija. Nikad. Nekima ćeš se potrgati od objašnjavanja. I uvjeravanja. I dokazivanja. I ljubavi. A zapravo se moraš maknuti. Zbog sebe. Jer ti znaš koliko voliš. I šta je istina. Ono šta su si drugi umislili nije tvoja krivnja. I nećeš to promijenit. Samo ćeš si strgati srce. A ionako je svo izranjavano.

Postoje i oni ljudi. Tvoji ljudi. Koji ostaju. Bez obzira. Iako ih izluđuješ s ovim kratkim rečenicama. Koji će prepoznat tugu iza osmijeha. Pitati će te kako si. Odvest na kavu. Kolač. Zagrlit. Pričat sulude, smiiješne priče. Jer si molila za malo vremena. Ali neka te ne pitaju zašto suze. Pisati će ti da je ovaj svijet divno mjesto. S tobom. Da njihov svijet ne bi valjao da tebe nema. Ej njihov.

Pusti blizu takve ljude. Koji se na plaše. Koji su tu. Bez obzira. Koji ne bježe. Ovo ostalo u škovaceru. Pa u crnu vreću za smeće. Skupa s jučerašnjim novinama.

Divan život.

Opet moram psihologinji. Jutra su mi tjeskobna. Bezvoljna. Napadaji panike sve češći. Kao da mi netko cipelama gazi po plućima. Na silu izbija dah. Nezaustavljivo. Plačem bez razloga. Ili mislim da je bez razloga. I tako mjesecima. Najgore od svega, budim se s idejom da me nema. Nisam suicidalna. Ne ta varijanta. Ne razmišljam o žiletima. Špagama. Tabletama. Divan život varijanta. Ne znaš? Guglaj. Gledaj. Divan film. Varijanta u kojoj samo ne postojim. Nije me nikad bilo.

Fact je da sam ja neplanirano dijete. Vrlo mladih roditelja. Nisam zato manje voljena. Nemojte me krivo shvatit. Ne mislim da mi zamjeraju dolazak. Ili odluku da me zadrže. Samo sam, eto, vjerojatno došla u nezgodnom trenutku. Šta su sve propustili jer su se odlučili ipak imati mene. Jesu li propustili.

Užasno mi je teško naći išta lijepog. Ne vidim scenarij u kojem je moje nepostojanje loše. Lošije. Ili bi se osjetilo. Mogu li išta promjeniti svojim postojanjem. Najiskrenije ne vidim da mogu. Ako i nađem neku situaciju. Ubrzo joj nađem rješenje bez mene. Realno fotke je mogao i netko drugi napravit. Jednako dobre. Bolje. I tako u krug. Sa svime. Sve me beskrajno živcira. Sekira. Nestrpljiva sam. Netolerantna. Nemam razumijevanja. Sve me kratkotrajno veseli. A onda nađem razlog zašto je to loše. Ili će se nešto loše desit. Nepovjerljiva sam. Ne volim ljude. Halo! Ja! Ne volim ljude. Glava će mi eksplodirati od negativnih misli. Od overthinkanja svega šta postoji. Okrivila sam PMS. Prošao je. Glava je ostala. I sve je gore.

Zato idem psihologinji. Opet. Ne jer nemam ljude koji me razumiju. Ne jer nemam rame za plakanje. Ili lijepe riječi od tih istih ljudi. Idem jer kad sjednem nasuprot tih očiju. Tog pogleda. Tih riječi. Znam da ću naći smisao ovom svemu. Ne vjerujem u bezizlaznu situaciju. Ne u ovom slučaju. Svaki problem ima svoje rješenje. Samo ga moram pronaći. I izlaz iz ovog stanja uma. Jer evo trenutno ne znam. Ona će znati.

Mart u Beogradu.

Nisam od prevelikog planiranja. Naučila sam da je život spontan. I prolazi prebrzo. Dok ja tu nešto silno i odraslo kujem planove. A planovi su kučka koja će te zajebat kad god stigne. Pa svedem planiranje na minimum. Tako i moj put u Beograd. Ej, jebote, bila sam u Beogradu. Avantura je počela u ponedjeljak. Miloš zove. Martina, ženim se u nedelju. U Beogradu. Voleo bih da ti fotkaš venčanje. U mojoj glavi vatrometi. I happy plesovi. Pa sam smirila glavu. Jer formalne pizdarije oko para, smještaja i troškova.  I Miloševo: Javiću se sutra. Nije se javio. I vatromet se smirio. Ništa od mog Beograda. Pa je došao petak. I moj rođendan. I Miloševa poruka: E, a kad se vidimo?

Opet vatrometi. I srećica. A onda panika! Ej, pa to je za dva dana. A ja sam u Rijeci. Autobusnih karata više nema. Naravno. Ali ima Bla Bla Car. Iz Zagreba. Ok. Moram doć iz Rijeke u Zagreb. Sutra. Nekad. Nalazim Aleksandra. On će me vozit u Beograd. Rano u nedjelju. Nalazim i auto za Zagreb. U subotu. I smještaj. Sve sjajno. Mogu nastavit pit pive rođendanske. Ujutro dobivam poruku. Igor (ili kako se već zvao) otkazuje put. Pasmater. Ok naći ću drugi. Nalazim. Dosta brzo. Back on track sam. Sat vremena prije polaska. Sjedim. Pijem kavu. Zove drugi Igor (ne mogu sva ta imena popamtit). Zaustavila ga murja. Nije registrirao auto. Trčim na autobusni kolodvor. Kupujem zadnju kartu. ZADNJU! Valjda se neće autobus zapalit. Nije se zapalio. Sve je dobro. Na putu sam za Beograd. NAPOKON.

Na ulazu u grad svira Čolić. Svira April u Beogradu. Elena mi je naredila da moram to slušat. I zapamtit lirike. Aleksandar me pušta na željezničkom kolodvoru. Ljilja mi na telefon objašnjava gdje spavam. I kako se moram pazit taksista. Jer mogu naletit na neku aždaju. Pa dajem telefon taksisti. Njih dvoje se nešto raspravljaju. Provjeravaju informacije. Daju se adrese i brojevi. I napokon dobivam dozvolu da sjednem u taksi. Njušim sjajnu avanturu. I bila je. Majkemi.

Počela je svadbom. Sjajnom i romantičnom, ali ovo nije tekst o svadbi. Nastavila se u ponedjeljak. S palačinkama i Tri posleratna druga. Kupila sam ju dan ranije. Jer kakav je to đir po gradu ako nisi našla knjižaru. Nalazim se s Tinom. Tina mi pokazuje grad. Udomljuje me na dan i po. Nosila mi je i torbu po gradu. Ovaj put. Jer sam prvi put tu. Sljedeći put si sama nosim stvari. Pošteno.

Beograd je moćan grad. Ima sjajnu energiju. Ima i fontanu koju možeš kupit na internetima za 200 tisuća eura. Ali njihova košta 16 milijuna eura. Vozači se ne sekiraju puno oko žmigavaca. Jednostavno ga ne koristiš. Stani na žulj nekome u prometu jebat će te u usta. Jer to nije pederski. Grad je i dalje ukrašen božićnim lampicama. Od devetog mjeseca. Javni prijevoz je užasan i neorganiziran. Prosjak u tramvaju uzeo je kovanice kuna i dinara. Trebat će mu. Ne bira on. Baba na placi zamijenila me za dečka. Baba na cesti prosila je pare. Dala sam joj neku siću. Tražila je još. Treba joj za inzulin. Kavane su kao nekad. Isti stolnjaci. Turska kava. Konobari s leptir mašnama. Kajmak je savršen. Mafija vlada građevinom. Pederi i lezbe ne smiju se ženit. Crkve su optočene zlatom. Pivo je jeftino. Knjige su jeftine.

U Beograd ne ideš na dan dva. Beogradu trebaš dati vremena. Ali moji su mi vikali vrati se kući. A moraš se vratit tamo gdje znaju da piješ kavu bez tanjurića. Hvala ti grade. Na svemu. Vidimo se brzo.

Opet si se tetovirala.

Prvu sam napravila s 29. Točnije poklonila sam si ju za svoj 29. rođendan. Zašto tako kasno? Zato što sam znala da sam nedovoljno pametna da se tetoviram s 18. Danas bi vrlo vjerojatno imala neki užasan trajbl preko ruke. Ili neka seljačka krila na leđima. Možda i koju snovolovku. Kad si mlada si glupa. A ja volim minimalizirat dugoročne greške. Also se volim i lagat po tom pitanju. Ovako je moja prva tetovaža John Cleese i Ministry of silly walks. Ako ne znaš, guglaj.

Trenutno nemam nijednu koje me sram. Trenutno. Neke su nešto najvažnije. U tom trenutku. Ili zauvijek podsjetnik. Neke su samo glupe ideje. Nastale jer moram se tetovirat. Baš jako. Jako moram. Ali ne znam šta. Ili je Ive imao neki spešl koji sam ja baš eto morala iskoristit. Ili su me javno izazvali na neku pizdariju. You know, the usual razlozi za tetoviranje.

Poklanjam si ih često. Da mogu tetovirala bih se stalno. Ali prokleto sam skupu umjetnost odabrala. Poslije fotografije. Valjda baš jako ne volim imat novac. Loš dan? Ive tetovirala bih se! Ne mogu ljude? Iveeee!! Prazan mi je dio kože na desnoj ruci? Iveeeee. Važno je imati svog tattoo artista. Jer ispunjava sve moje superglupe prohtjeve i ideje. Doda i neku svoju pizdariju. I najvažnije. Ako se dobro poznaš sa svojim artistom neće ti zamjerit slučajno hvatanje za sisu ili šlatanje po koljenu. A desit će se. Vjerujte mi.

Ljudi vole pitat šta mi znače. S tim sam ok. Vole me i dirat da ih bolje vide. To nekako ne volim. Za neke imam glupo objašnjenje. Da me puste na miru. Pandu sam imala kad sam bila dijete. I fali mi. Neke objasnim jer je priča zabavna. Žirafa na nozi trebala je bit samo žirafa. Da naravno. Žirafa je u tri minute dobila gumene čizme jer živi u Rijeci. I ima šalove oko vrata. Jer sam ja Šalov. Get it? A ima i lulu. Jer zašto ne. Cice i guzice vam neću objašnjavat zašto. Nisam ni babama kad se baš u njih zagledaju. Ili klincima koji viču: vi imateee ciceeeee! Na školskoj priredbi. Koju ja fotkam. Da. Imam i zmiju koja je pojela slona. S njom tjeram odrasle. Kad pitaju zašto imam šešir istetoviran. I tako 33 razloga za tetoviranje. Zasad. Zašto znam broj? Jer je to najčešće pitanje. A koliko ih imaš? Pa sam ih za te znatiželjnike izbrojala. Treba udovoljiti odraslima. Odrasli vole brojeve.

O opravdavanju.

Pitala me frendica na kavi: gdje je granica opravdavanja u odnosima. Vezama. Postoji li granica opravdavanja u normalnim vezama. I onog opravdavanja u toksičnim, zlostavljačkim vezama. I gdje je ta granica. Trebalo mi je trenutak da saberem misli. I izvučem svoju školu van. Pa o tome znam gotovo sve. Sad ću i tebe naučit.

4 godine opravdavala sam sve njeno. Svaki ispad. Svako vrijeđanje. Svaku svađu u kojoj je pobjeđivala. Nekad bih popuštala samo da prestane tortura. Jer ona kad zapili to može trajat danima. Dok se ne ispuše. Nekad sam popuštala jer me zaista uvjerila da sam u krivu. I kad me nogama šutirala van iz auta. I kad me htjela ostavit usred nekakvog istarskog Pičkovca Donjeg. Opravdavala sam. Imala frontalnu lobotomiju. Kad puno opravdavaš nečije ponašanje. A voliš. Nisi baš toga svjesna. I onda opravdavaš. Sebi. I drugima. Najviše drugima. Jer si negdje duboko u sebi svjesna da je to sve krivo. Pa im moraš objasnit. Nekad i kroz šalu. Da ona to radi jer je takva. Jer ne misli loše. I bude joj žao.   

Koliko je takav odnos bio sranje najkristalnije mi je postalo jasno kad nas je njena mama htjela pomirit. Jedna od rečenica bila je upravo: ma joj pa znaš kakva je ona. Malo poludi. Al poslije joj bude žao. Pa znaš ju. Upotrijebila je i umanjenicu njenog imena. Ublažavanje zla. Nisam joj ništa rekla. Majkama ne govoriš. One vole bezuvjetno. Makar i čudovišta. Prošlo mi je kroz glavu: oh wow, da samo znate koliko ste u krivu. Vjerujem čak da je znala. Samo jebiga.

Zapravo želim reći da je granica ogromna. Postoji razumijevanje. I postoji opravdavanje. Negdje u tome svemu zamaskirala se i ljubav. Razlika je. Dosta je bitna. Razumijevanje i prihvaćanje surađuju zajedno. Meni je bilo slatko šta ona jede prstima. I podriguje glasno. I čačka hranu prstima iz zubiju. I jer zaspe čim sjedemo u auto. Ili avion.  Bilo mi je čak ok jer misli da se kaže sumljam. Dok se nisam izlječila od akutne frontalne lobotomije (gledam Uvod u anatomiju, zato baratam ovim seksi terminima). I to je OK. To su osobine (i jezik očito) koje zavoliš. Prihvatiš.

Jednom kad opravdaš šamar. Vrijeđanje. Sebe. I drugih. Ostavljanje nasred Pičkovca Donjeg. Bolesnu ljubomoru. Kad se moraš branit jer si kupila majicu bez nje. Ili napravila tetovažu koju nije odobrila. I to sve opravdaš s ljubavlju. E tu si u problemu. Tada to više nije ljubav. Jedenje prstima smije ti bit slatko. Cipelarenje iz auta šta god da si napravila nije OK. Njoj nije gore jer ima dečka, a ti se dopisuješ s curom iz Zadra. Slobodna si i smiješ se dopisivati s kim god ti hoćeš. Smrzavanje na buri u Puli jer si ispravila sumnjam ne smije imat nikakvo opravdanje. Za svaki slučaj toplo se obuci. Nemoj radit moje greške.

 

 

 

O dječacima i britvicama

Htjela sam pisati o blagdanima. I poklonima. Da, znam, što te briga! Ali neću. Jer se desio Gillette. I muškarci. I dječaci će biti dječaci. Pa ste mi digli penis (oh wait!). I sad moram pisati o dječacima. I britvicama. Koje ne upotrebljavam. Jer mjesečna doza voska i mazohizma. Jer mi se tetovaže bolje vide kad nemam dlake. Da.

Odgađala sam cijelo popodne pogledati reklamu. Iz više, sasvim legit razloga. Prvi i najvažniji jer traje minutu četrdesetdevet. A moj attention span je 59 sekundi (ako). I ain’t nobody got time. A i ne gleda mi se reklama za nešto što ne koristim. Ili samo da završim još jednu epizoda štagod sad gledam (Uvod u anatomiju, da se ne lažemo da gledam neku kul seriju). Ali eto živim na internetima i ono što je uslijedilo šokiralo me. FB feed je gorio. Muškarci na nogama. Bijesne. Bojkotiraju britvice (halo!!??). Ponizila ih je reklama. Jer not all men. I koga vi optužujete da siluje žene. I dječaci će biti dječaci. Pa je OK da se tuku jer ih to čeliči. Jer moraju tako. Pa muškarci su. Normalno je. Ha? OK, hajde, pogledaću. Ono što sam ja vidjela je redom. Divno snimljena reklama. S fantastičnom fotografijom. Jer imam profesionalnu deformaciju. Pa to prvo vidim. Reklama. Ne. Kratak film s porukom. Bitnom porukom. Dosta nebitno što je tu da poveća prodaju britvica (iako koliko vidim možebitno su popušili u tom departmentu).Sve je danas na prodaju. Živimo kapitalizam. I jebiga. Ako će Gillette da bi prodao britvice tebi reći da prestaneš biti šupak prema ženama ja sam OK s tim. Bitno je pričati o tome. Od kud god dolazila dobra poruka. Koliki impact može imati fuj kapitalizam div kao što je Gillette? Evo ja ću ti reći. Ogroman!

I Coca Cola je lani stavila lezbe u reklamu. I ja sam naravno plakala. I šerala video. OK Coca Cola. I fuj kapitalizam. Iskorištavanje u svrhu oglašavanja. Boli me briga za to. Moja poanta je postojati na ovom svijetu ravnopravno. Bez trpanja u ladice. Jer sam lezba. Ili žena. A to je Coca Cola napravila. Izjednačila je mene i tebe. Stavila nas je u istu reklamu. Lijepu reklamu štoviše. Pogledaj ju ako još nisi.

I sad ovako. Muškarcima. Dječacima. Jer su se uzdrkali oko reklame. Za britvice. O ženama. MeToo nije tu da promijeni nešto ZA vas. Tu je da promijeni nešto za NAS! Pobrkali ste lončiće. Neću vas učiti statistiku. I ukazivati na nju. Guglajte. Broj silovanih žena. Zlostavljanih. Dat ću vam par minuta. Jeste? OK. Nitko ne misli da su svi muškarci silovatelji. Ili zlostavljači. Dapače, ja uglavnom znam sjajne muškarce. Odrasla sam s dječacima. Svađali se. Igrali partizana. Šerali autiće. Igrali košarku. Bila sam im jednaka. Jedna od dječaka. Njihova. Čuvali su me. Naučili pljuvati u dalj. Ono šta mi, neobrijane (get it?) i ogorčene feministkinje želimo je društvo takvih dječaka. Dječaka koji ne vuku za kosu jer si im draga. Dječaka koji čuvaju. Društvo jednakih. I izvinite me na feminističkom sarkazamu. Ovo je nešto šta bi svi trebali željeti. Nije baš neka znanstvena fantastika.

 

 

Facijalno samopouzdanje.

Svemir mi je nešto vise od godinu dana kasnije poklonio prvi susret. Ne skroz neočekivan. Ali sam se na njega pripremala svo ovo vrijeme. Kad budeš spremna, dogodit će se. Da te testira. Koliko si dogurala. Je li došlo vrijeme za facijalno samopouzdanje. Tako sam to psihologinji opisala. Znaš ono kad ću u glavi biti hrabra. A tijelo neće govoriti suprotno. Kad njeno postojanje neće biti bitno. Jer sam znala da ona nanjuši moj strah. Pa mi ga tonom i pogledom još vise utjera u kosti. Koliko god se ja pravila da je sve ok. Da sam frajerica. Hrabra. Koliko god gurala onaj kutni osmijeh. Odjebi osmijeh. Tijelo bi me izdalo svaki put. Ona bi progovorila. Ja bih se tresla.

Viša od nje desetak centimetara. Dizala bih se na prste pred njom. Kao psi kad pokazuju nadmoć. Samo da joj pokažem da se ne bojim. Glas je govorio suprotno. Čula ga je. Kad je nasilno ulazila u stan. Molila bih je da ode. A onda u paničnom strahu zvala policiju jer ju je samo to moglo otjerati. Svaki put kad je prstom upirala u mene prijeteći da će me uništit. Vjerovala sam joj. Sa svih tih mojih 10cm vise. Kad je na jedno od fotkanja u prostoriju ušla zena identične visine, frizure, bunde, držanja. Noge su mi se odsjekle. Tijelo otkazalo poslušnost. Moja glava vidjela je nju. I sve scene koje je spremna složit. Jer obećala je da hoće. Trebalo mi je vremena. I rakije. Da shvatim da to nije ona. Da dođem k sebi.

Ne i jutros. Jutro je bilo moje. Grad je spavao. A mali plavi kufer i ja idemo na još jednu avanturu. Ostatak je tek počeo dolazit. Dignula sam pogled s prokletog mobitela. Preda mnom bijeli auto. I poznata registarska tablica. Ok. Tijelo, mozak, puls. Nemojte me sad zajebati. Gledala sam još koju sekundu u bok auta. A onda je otišla. Vratila se ubrzo. Stala opet ispred. Gledala me. Smijala se. Onim smijehom koji mi je do jučer ledio krv. I onda spoznaja. Onaj isti osjećaj. Kao onu večer. Kad je ostavljena pred vratima. Glava, tijelo, puls. Usklađeni. Ravnodušni. Glava je gurnula korner osmijeh. I vratila pogled na mobitel. Jebise. Tnx glava. Dijelio nas je komad željeza. Možda sam i zato bila hrabrija. Nebitno. Facijalno samopouzdanje.

Jutros sam pobijedila sebe. Sve svoje strahove. Jutros sam potvrdila. Dok me sve one godine oblikovala po svom. Radila je na meni ovakvoj danas. Hvala ti. Napravila si čudoviste. Iz tvojih noćnih mora.

Odlaske ne volim.

Ljudi odlaze. I odlazit će. Zbog nekih ćeš biti sretna. Pamtit ćeš te datume. Pisati o njima. S osmijehom. I figom. Neki će otići čak i onda kad glasno vičeš: ostani. Neki će otići zauvijek. Od svih. Ugasiti se. I pamtit ćeš ih. Pričati o njima. Palit svijeće. Šta sve već ljudi rade.

Moja Meri. Djetinjstvo s njom. U našoj ulici. Imala je zajebanu BMXicu. Blagi pogled. I divan karakter. Htjela je biti frizerka. Rano se razboljela. Glupi lupus. Pola života provela je u bolnici. Pola onog života kad je trebala otkrivati sebe. Bježati iz škole. Prva pijanstva. Prve ljubavi. Ona se umjesto toga borila za život. Dok sam ja sebično odbijala ići u bolnicu. Jer meni je teško to gledati. Da. Meni. Sebično glupo tinejdžerstvo. Prije nego je otišla vidjela sam ju jednom. To nije bila moja Meri. Pojela ju je bolest. Glupi lupus. Plakala sam danima. Rekli su mi da nema više vremena. Ne pamtim datum kad je otišla. Te datume nikad neću pamtiti. Pamtim da smo ručali. I da sam sjela na pod. I plakala. Poželiš tad vratiti vrijeme natrag. Ne biti sebična. Ali.

Otišli su mnogi. Neki zauvijek. Neki samo iz života. Na moju sreću ovih zauvijek je jako malo. Ta tuga najteže prolazi. Možda ne uopće. Jer vrijeme prolazi. A njih nema. Samo sjećanje. Naučiš se nositi. Ne zaboraviš.

Svi ti ljudi što odlaze. Iz života. Što ih pustiš blizu. Jer nisi otok. Ja se na to nikad neću naviknut. Ni ne moram. Jer sam pičkica. Jer takav mi je horoskop. I plakat ću. I ljutit se. Na sebe. Na njih. I kriviti sebe. I raditi pizdarije. I kupovati vrijeme. I eventually ću bit ok. Svaki put. Kao kad padneš s bicikle. Padneš. Zadržiš suzu. Jer hrabre djevojke ne plaču. Otreseš koljena. Puhneš u dlanove. I sjedneš nazad na bicikl.

I možeš ti dignut zid. Osmo svjetsko čudo. Vidljivo s Mjeseca. I omotati ga bodljikavom žicom. Doći će ti ljudi koji će znati to sve zaobići. Srušiti. Zapaliti ako treba. Utrkivati se s tobom. I nazvat će te samo sekundu. A pričat ćete satima. Koji će uvijek biti tu. I vrijedit će svako ogrebano koljeno. I sve strgane hlače.

A kako ćeš preboljeti ostalo. Kako god jebeno hoćeš. I nikom se za to nećeš opravdavati.

Umorili ste me.

Požalila sam se frendici. Želim. Ne. Trebam ne osjećati ništa. Trebam kremu. Namažeš. I prođe. Nema više. Ne mogu sav taj teret. Na leđima. Na plućima. U prsima. Umori me sve ovo strpljenje. Umori me da ste takvi jedni prema drugima. Ružni. Sebični. Jebite se. Tko vam je dao dozvolu. Da se zajebavate s drugima. Jer ste snažniji ako nekog povrijedite. Ljudi nisu igračke. A ako i jesu, ja svoje igračke čuvam.

S bivšom djevojkom bila sam u Zagrebu. Festival. Nešto. Rentale smo stan. S privatnim parkingom. Parkirajte tu. U redu je. Pa ako nekome smeta reći ce. Na odlasku dočekao nas je auto omotan lancem. I poruka ispod brisača: ovo je privatni parking. Maknite auto jer ču vam izbušit gume. Ja ovdje plačam parking. (ne serem, nije typo, ovako je pisalo) Ispričale smo se na tom istom papiriću. Jer reciklaža. Ostavile čokoladu. U rozoj vrećici. Jer kindness. Čokolada je bila bijela. Jer ipak je htio gume bušiti. Znao je u kojem smo stanu. Mogao je sačekati nas. Zamoliti da maknemo auto. Opet bi dobio čokoladu. Jer ljubaznost.

Gdje je nestala ljubaznost. Ona osnovna. Molim. Hvala. Oprosti. Oprosti!! Je li suosjećanje privilegija. Ili ga ja samo na krivim mjestima tražim. Ako vam se vaša osoba obrati. I boli ju glava. Vas nije jučer boljela više. Nađite način da ju glava ne boli više. Nije natjecanje u glavoboljama. Ako ste ju probudili. I mrzovoljna je. Jer nasilno buđenje nitko ne voli. Ne žalite se da ste vi spavali deset puta gore noć prije. Ispričajte se. Nazovite kasnije. Ako je tužna. Nebitno je što je vama možda maloprije bilo gore. Nađite načina da joj se osmijeh vrati. Taj osmijeh volite. Ne priča joj se. Šuti. Ili univerzalno laže: nije mi ništa. Dajte joj vremena. Strpljenje je sjajna osobina.

Zaista nije teško. Na par trenutaka ne razmišljati o sebi. Sebičnost je užasna osobina. Nije natjecanje kome je lošije. Nije natjecanje u boli. I suzama. I patnji. Ili napravite da bude natjecanje. Ono u kojem se natječemo tko ima više razumijevanja. Strpljenja. Ljubavi. Znate. Osnove.

Požalila sam se frendici. Objasnila mi je. Kao djetetu. Sa mnom nekad treba tako. Da shvatim. Šalov! Ne možeš ne osjećati. To je ono što te definira. To je ono zbog čega si to što jesi. Jer smo mi jednostavno ljudi. Koji osjećaju stvari. Možeš. Ne. Moraš naučiti se nositi sa svojim osjećajima. Sve su to slojevi. Rekla je još hrpu nekih riječi koje nisam razumjela. Ali sam recimo shvatila poantu. Ipak ću i dalje nekad ne razumjeti. Za te trenutke imam svoje ljude. One koji ostaju. Koji ne pitaju. Samo zagrle. Jer sve će bit ok. Uvijek bude.

Ako.

Ako nešto napišeš onda to postaje istina. Ili napišeš samo da postane istina. A kuda s onima šta nije napisano. Izgovoreno. Šta s tim. Hoće li vam jednom biti žao. Šta bi sve napisali kad ne bi bilo posljedica? Kad bi znali da se ništa loše neće dogodit. Da nema sutra.

Jesi li ravnodušna.

Hm, primetila sam da u tekstovima ljude ili predstavljaš u najboljem svetlu ili u onom drugom. Pa me zanima jesi li ikada ravnodušna.
Ne vežem sebe uz osjećaj ravnodušnosti. Ne njegujem taj osjećaj. Ja osjećam. Sve. Stalno. Ne sjećam se da me itko ikad prije ovo pitao. Sjećam se kad sam prvi put osjetila ravnodušnost. Ne. Sjećam se kad me prvi put uplašila. Nisam bila sigurna što se događa. Ja koja sve osjećam na n-tu potenciju. Kojoj je stalo. Koja se brine. Kako je moguće da stojim i gledam u nju. Tu osobu koja mi je do pred 5 minuta bila sve. I da me jednostavno nije briga. Da je, što se mene tiče, mogla umrijeti tu večer. Ili bilo koju drugu. Dok sam spavala snom pravednice. ‘Ladno. Ko beba. Jer ujutro idem na svoj prvi Pride.

Odradile smo još jedno vjenčanje. Jer smo morale. Nismo razgovarale. Svaka se držala svog dijela posla. Odužilo se. A meni se išlo kući. Jer ujutro putujem. A ona ne zna ništa o tome. Već sam joj prešućivala svoje izlete. I izlaske. Često nije znala s kim sam. I kako provodim večeri. Moje male slobode. Nisam imala u planu ni ovaj izlet joj prijaviti. Samo sam htjela da dan završi. Stotinjak kilometara od kuće. Sat vremena od mog kreveta. Na putu kući pozlilo joj je. I izgledalo je da će put kući trajati zauvijek. Strpljenje sam izgubila pred Rijekom. Molila ju da zaustavi. I da ću ja voziti kući. Povraćala je, a ja sam držala obje ruke na volanu. I nisam gasila motor. Lagala sam da nemam maramice. U tišini sam se odvezla do svoje zgrade. Ugasila motor. Mogu spavati kod tebe? Ne možeš. I ostavila ju u mukama ispred kuće. Spremila stvari za ujutro. Sutra je važan dan. I moram se naspavati. Pred spavanje pogledala sam kroz prozor. I zaspala.

Nije me taj osjećaj tada plašio. Bila sam si važna. I bila sam slobodna. Slobodnija. Napokon. Kad me prošla euforija. Kad mi se slegnuo sav hajp oko moje novonastale situacije. Kad su se misli smirile. Mučila me samo ona jedna. Guglala sam svoje stanje. Kao kad ti trne ruka. Pa ti gugl kaže da imaš multiplu sklerozu. Ili dijabetes tip 2.
Ravnodušnost predstavlja psihičko stanje bez strasti koje karakterizira nezainteresiranost i neuzbuđenost. Ovisno kako gledate na ravnodušnost ona može biti idealno stanje mira duha ili nezainteresiranost za sebe i svijet oko sebe.
Jesam li ja sad ovakva. Jesam li ja sad netko koga nije briga. Da li se sva empatija ugasila. Što se događa. Hoće li proći.

Prošlo je. S vremenom. Više me ne plaši taj osjećaj. Pojavi se s vremena na vrijeme. Kao obrambeni mehanizam. Ne volim ga osjetiti. Ne volim da me nije briga. Ali znam da je potreban. Dobro je nekad ne osjećati ništa.

Jer ljudi.

Priroda mog posla i moja ekstrovertnost omogućuju mi da na dnevnoj bazi srećem more ljudi. I iako sam s godinama i iskustvom postala opreznija, ne skrivam svoju seksualnost gotovo nikad. Kažem gotovo nikad jer postoje i postojat će situacije. Situacije u kojima lakat u glavu nije poželjan. Ili se jednostavno ne isplati dobit batine jer se neuki i zadrti dječaci nečeg boje. No uglavnom nemam problem sa svojom seksualnošću. I s time da ste svi upoznati s njom. Zapravo sam si napravila filter za neželjene osobe u mom životu/poslu. Odmah sve karte na stol. Ako vam ne valja. Nisam osoba za vas. Točka. Idemo dalje.

Neke moje frendice spremno dodaju: Šalov ti nosiš neonski znak iznad glave. Nosim. I pederzastavu patch na jakni. Ali na čičak. Jer opreznost. Volimo i šale na moj račun. Jer humor. Ej Šalov, ako moj se moj dečko ošiša kao ti hoće on onda isto bit lezba? Martina je isto alergic to nuts. I slične dobrodošle šale.

I tako moj queerness i ja hodamo po svijetu. Skitamo. Bježimo. Postojimo. Nekad glasno. Jer moramo. Nekad u tišini. Među svim tim ljudima koje srećem. Ili onima stalno prisutnim. Bezopasno.

Na jednom od tih mojih skitanja upoznala sam momka. Nazvat ćemo ga Ivan. Radili smo zajedno na projektu. On scenografija. Ja fotografija. Jedno od onih druženja koje počne slučajno. Kombi nas je vozio do druge lokacije. Ivan je spavao. I svako malo završio na mom ramenu. Awkward situacija i instant friendship. Produkcija je prepoznala bond. Naravno da smo Ivan i ja dijelili sobe kroz cijeli projekt. Šta sobe. Krevet. Ne serem. Jednom sam ga slučajno zaključala pred vratima sobe. Tuširala sam se. Nisam čula telefon. Družili smo se u pauzama između snimanja. Pričali. O outanju. O poslu. O životu. Priznao mi je kako je nekad bio homofoban, ksenofoban. Sve šta je mogao bit. Svih je htio tuć. I mrzio je sve. I šta se promjenilo? Rekao je da ne zna točno. Ali se u jednom trenutku našao među pederima. Šerali su pljugu. Pričali. Promatrao je. Slušao. I shvatio da je bio glup. Jer ljudi.

Znam i djevojku. Nju ćemo, go figure, nazvat Ivana. Radila je u kafani. Pričale smo često. I ona je isto bila homofobna. Nije htjela nikog tući. Ali nije razumijela. Nije nas htjela u blizini. Priznala mi je to jedno jutro dok sam pila kavu. Za njenim šankom. Prije još jedne skitnje. Pa je upoznala mene. Postojala sam. Kao uvijek. I sa svima. Istim tužnim. I sretnim pričama. Rekla mi je da nije znala da smo i mi isto tako normalni. Dozvolila si je priznat neznanje. I strah stavit sa strane. I promatrat me kao osobu. Drukčiju. A normalnu. Ivana se više ne boji. I ne mrzi. Jer ljudi.

Desit će se nekad, želim vjerovat češće nego rijeđe, takve situacije. Ako ljudima date šansu. Ako si dozvolite slobodu. Desit će se da vas ljudi iznenade. I da će možda bit sve ok. Jer, ipak, uvijek, ljudi.

Moje tri.

Puno pišem o bivšima . O nekim starim, oronulim sjećanjima. Puno im prostora dajem u razgovorima. Previše. Za nekog ko vise nije tu. Mojom ili njihovom krivnjom. Čuj nju, mojom krivnjom. As if. Šalu nastranu fact is da premalo pišem o onim ženama koje su tu. Stalno. Čak i kad nisu.
Nisam nikad pisala o mom svetom trojstvu. Moje tri Maje. Svatko mora u životu imat svoje tri Maje. Barem tri.

I think that the most important thing a woman can have – next to talent, of course – is her hairdresser. – Joan Crawford
Da, brinem o svojoj kosi kao o ničemu drugom. I dost sam ponosna na svoju sijedu kosu. Sijeda sam od svoje 18te. Skrivala sam ju i farbala do nedavno. Ne radim to više. Pričali smo već o tome. Nosim majice od 8 kn, traperice kupljene na 70 posto snizenja. Ali glava. Glava ima posebne tretmane. Šamponi za sijedu kosu. Preparati za održavanje. Jer kosa je odijelo na glavi. Ne znaš o čemu pričam? Gledaj 30 Rock. I nema na čemu. Uglavnom ta moja sijeda glava dosta je komplicirana za ošišat. Jer oštra kosa. Jer kratka kosa. Jer sam picajzla oko svoje precious glave. Tu nastupa Maja. Ona Maja sa škarama. Slučajno je došla. Jer mi se više nije odlazilo Zagreb šišat se. Ej Marko! Kome da se javim u Rijeci da me ošiša kao što me ti šišaš? Samo Maji. Nikom drugom. Došla. Ostala. Male stvari su bitne. Kad te usrećuju. A odijelo na glavi je jedna od njih. Ne vjeruješ? Idi nek ti Maja uredi odijelo na glavi.

Maja koja je došla zadnja. Ništa manje bitna. Maja koja me posložila. Ona koja me naučila ne bojat se. Da nisam kukavica. Da nisam kukac. Koja je suze straha pretvorila u suze ponosa. One sretne suze. Dovelo me k njoj kad mi se skoro sve raspadalo. Ili sam barem ja tako mislila. Maja je slušala. Bez osude. Dok sam ja gledala u pod. Stiskala maramicu. Gutala suze. Jednom sam digla pogled. Ona je i dalje sjedila preko puta. Ona. I taj pogled razumijevanja. Bez osude. Nikad nije pogledala na sat. Slušala je satima. Jednom sam pričala 3 sata. Ispričala sam se na odlasku. Trebalo ti je, rekla je. Trebala mi je svaki put. Jednom tjedno. Pa svaka dva tjedna. Dok se nismo s osmjehom oprostile. S doviđenja. Ne sa zbogom. Dogodi se da potonem. Da se izvuku neki duhovi iz ormara. Da su snovi ružni. Dogodi se i ponosan trenutak. Svaki put znam koji broj okrenut. Svaki put se javi.

Good God Lemon! – Jack Donaghy. Maja Svemir živi u Istanbulu. 1500 km daleko. Might as well be na kraju svijeta. Vidimo se jednom godišnje. Ako. Uvijek nekako oko naših rođendana. Dvije Ribe. Ne zna se koja više plače. Nekad se ne čujemo danima. A razgovor nastavimo kao da smo pričale pred dvije sekunde. Moja Maja, moj Jack Donaghy (again, 30 Rock, nema na čemu). Telefonski razgovori traju nam minimum dva sata. Zadnji je trajao 3 i po. Ne sjećam se našeg prvog razgovora. Taj možda nije ni bitan. Sjećam se onog u kojem je postala najvažnija. Ej Majo, jesi tu? I bila je. Slušala me. Jednom sam joj rekla da mi je spasila život. I dalje to mislim. Ne znam di bih bila da nije bilo countless razgovora u sitne sate. Njoj sam prvoj priznala šta se događa. Ona je 1500 km dalje prva znala šta trebam napravit. Kad zaserem, a budimo realni zaserem ga royali, ne štedi i ne opravdava. Pa onda ne zaserem neko vrijeme. Neću reći nikad, halo ipak sam to ja. Svaki put kad me nešto slomi Maja je tu. U bilo koje doba dana.. A mene emotivnu pičku svako malo nešto slomi. Nisam sigurna da uzvraćam istom mjerom. Niti da ću ikada moći. Najmanje sta mogu napravit je javit se u 3 ujutro jer mašina proizvodi čudne zvukove.

In case ne kažem to često. Hvala vam zauvijek. Volem šta vas imam.

Nikad više.

Stories hold our cure – Hannah Gadsby

Napisat ću knjigu o nama. Jednom. Sad nemam vremena. Obećala je. Prijeteći. Znaš da ja znam pisati. A tebi je to teško. Ti nisi kreativna. Uvjerila me. Vjerovala sam joj. Svašta sam ja njoj vjerovala. Prošlo vrijeme. Umjesto njene čitate moje redove. Moju verziju. Ne znam fikciju. Ne znam izmislit. Šalov život ti je dovoljno zajeban. Zašto bi izmišljala.

Kao svaka prije i poslije i ona došla je nenajavljeno. Ali s planom. Proračunato. Nametljivo. Meni naivnoj izgledalo je nevino. Iskreno. Obje smo bile u vezama. Više ili manje sretnim. Ona više. Ja manje. Meni je trebao izlaz. Ona se pokazala savršenim. Obratila je pažnju na mene. Meni je to trebalo. Znala je. Takvi znaju. Prva sam pala. I naivno mislila da ce slijedit moj primjer. Jer ljubav. I tako 4 godine. 4 godine manipulacije. 4 godine psihičkog zlostavljanja. 4 godine povremenih honeymoon faza. Kad bih odlazila znala me vratit. Emocijama. Seksom. Djetetom. Ne nužno tim redom. Obećavala. Plakala. Znala je da sam slaba. Barem sam tada bila. Do onog zadnjeg dosta. Vidjela mi je u očima i držanju da ovaj put to mislim. Tad je prepoznala ravnodušnost. Tad je izgubila kontrolu. A kad više nemaju kontrolu nad vama, nemaju ni nad sobom. Prijetnje. Plakanja. Nenajavljeni dolasci. Odglumljeni živčani slomovi. Uvjetovanja. Ruganja. Izjave ljubavi. Deseci poruka dnevno. Meni. Drugima. Pojavljivanje mami na vratima. I tako danima. Mjesecima. Šutila sam. Trpila. Vježbala ravnodušnost. Izbjegavala kontakt. U tišini stajala joj na kraj. Jer netko je ludoj kučki morao stati na kraj.

Zašto opet pišeš o njoj? Zašto danas? Sutra je ravno godina. Od zadnjeg susreta. Otkako su nam se zadnji put pogledi sreli. Kad mi se zadnji put rugala. Smijala u lice. Na tuđem vjenčanju. Na poslu. Zadnjem koje smo zajedno odradile. Jer smo morale. S psihologinjom sam pričala šta će biti kad bude prošla godina. Prva. Druga. Sedma. Evo prva je prošla. Počela sam terapiju. Završila terapiju. Zaljubila sam se. Mislila sam da neću. Odljubila. Ponovo zaljubila. Učila kineski. Učim svirat gitaru. Kupila sam ukulele. Crvene su. Počela sam pisat. Pišem stalno. Pišem puno. Pisali su o meni. Fotkam. Snimam. Onako kako ja želim. Šta god ja želim. Imala sam, imat ću izložbe. Putovala. Naučila sve o sebi ponovo. Novo. Šalov nisi ti žrtva, ti si motherfucker (TK)

Ova priča ima sretan početak. Ima i sretan kraj. Sredina je malo mučna. Ali je bila nužna. Sad. Godinu dana kasnije to znam. Trebala mi je. Oprostila sam joj. Nisam zaboravila. To nikad neću. Ne smijem. Zbog toga se više ne dam zajebavat. Od nikog. Za ništa. Nikad više. Možda ja jednom napišem knjigu. O svemu. U inat. Dok se jos sjećam. Ne sjećam se svega. Nešto želim zaboravit. Nešto ne želim krivo ispričat. Imena ću izmislit. Ionako ih loše pamtim. Do tad sretna mi godišnjica sreće.

Gay je OK.

Svog djetinjstva sjećam se poprilično dobro. Svih ljeta u Dalmaciji. Uličnih druženja. Svih padova. Razbijenih koljena. Glava. Prve bicikle. I dana kad sam ju naučila vozit. Svih prijatelja. Svih dječjih pizdarija. I kazni u koje su nas te pizdarije uvalile. Penjanja po stablima. Čekanja nezrelih amula. Mama koje urliču s prozora. Zovu na ručak. Večeru. Prvog dana škole. Zadnjeg dana škole. Najbolje djetinjstvo ikad. Nismo išli u vrtić. A čopor djece čuvala je teta Bianca. Tata je plovio. Mama je bila kući. I nas dvije. Sestre. A potpuno različite. Ja kao dijete tiha i mirna. Mogla sam se satima igrati sa dvije igračke. I moja nemirna sestra. Haharica. Puzajući mali demon. Dvije suprotnosti. A odgajane jednako. Prvo pravilo. Svi smo, kako god okreneš, isti. Ne mrzimo nekog jer je drukčiji. Kad si klinac to nije teško shvatit. Uostalom boli te briga. Ne zanima te jel netko peder, Rom ili svemirac. Hoćeš se igrati. Penjati po stablima. Dijelit igračke. I biti cijeli dan na cesti. I što vas je više to bolje.

Prvi susjedi Jehovini svjedoci. Dvoje, troje Srba. Najbolje frendice Albanke. Baba koja nas je poljevala vodom jer smo bili glasni. Tattoo artist. I neki čudni ljudi koji su doma držali vrapce. U našoj maloj ulici živjele su i dvije obitelji Roma. Ruka je davala instrukcije iz matematike. Enis je fino mirisao. Tito i Muren naučili su nas igrat poker. Pratili nas iz škole da nas netko ne prebije. Bili su glasni. Slavili su Đurđevdan u ulici. Bili su nam frendovi. Nama najbitnije.

Takav odgoj kriv je za moje ne dramatično i poprilično privilegirano outanje. Jednom kad sam posložila sebe u glavi sve drugo bilo je lako. Teško je proturječit nekom tko je odlučio da je sve OK. Da ništa nije krivo s njom. Pa jesmo ili nismo odgajane da su svi isti bez obzira. Ne možete sad sami sebi skakat u usta. I nisu. Dovedeni pred gotov čin imali su zapravo samo jedan izbor. Prihvatit. Voljet. I jesu. Hvala im beskrajno za to.

Svoje ljude odabrala sam sama. Ili oni mene. Ili nas je svemir posložio. Nije ni bitno. Imam oduvijek frendove kojima nije trebalo objašnjavat očito. Koji su možda znali i prije mene. Oni ljudi kojima lojalnost i razumijevanje stoje visoko na listi prioriteta. Sve drugo malo je manje bitno. Takvim ljudima se okružite. Ti ljudi su vam safe place. Koliko god daleko ili blizu bili.

Kad si dijete.

Prvi razred osnovne. Moja nova best frendica daje mi leksikon. Znate one fensi bilježnice u koje napišeš da ti je Michael Jackson najbolji pjevač. Ali i lažeš ko ti je simpatija. Ja sam to uzela i donijela doma. Onda mi je mama objasnila da to ispunim i vratim. Šta? Zašto bi mi netko nešto dao i onda to moram vratit. Zbunjivala me poanta posudbe i rente. Sjećam se da su mi sestrična i bratić pokušavali objasnit pojam rente. Bili su na plaži i iznajmili ležaljke i suncobrane. I di su vam sad? Pa vratili smo ih. Ali platili ste? Da. Pa zašto ste onda vratili? Ha?

Masu toga me zbunjivalo. Cijeli prvi razred generalno. Ali jedan događaj posebno. Učiteljica, nenee, drugarica tada. Postrojila nas je i rekla da idemo na otkrivanje kipa mljekarici. To vam je ona teta šta se jutrima spuštala s Grobnika. I na leđima nosila miljon litara mlijeka koje treba prodati. Strašna žena. No uglavnom. Dolazimo na Mljekarski trg. Daju nam neka peciva. I mlijeko. Naravno. Predamnom kip pogrbljene starice. Moj dječji mozak razmišlja o otkrivanju. I misli si ma čekaj malo. Kako to misliš otkrili su je! Tek sad? Pa vidi kolika je!? Kako ju dosad nisu vidjeli. Odrasli ljudi. Bokte.

Nisam shvaćala prst vode. Točnije dva prsta. Drugima horizontalno. Samo meni vertikalno. Pa mi nije bilo jasna razlika izmedju jednog i dva prsta. Kako to misliš donesi mi dva prsta vode? Kad i nije neka razlika. Nije mi bilo jasno čemu služi veliki odmor. Zašto se poslije njega moramo vratit u školu. Kad su nas pustili van da se igramo. Zašto teta u dućanu laže da nema moju najdražu hranu špigete. Nisam shvaćala ni zašto sad odjednom ne smijem govorit drugarice. Ni zdravo. Niti šta je loše u tome da znam i koristim ćirilicu.

Nemam poantu s ovim tekstom. Sjedili smo danas u kafani. Prepričavali nekad teške muke po djetetu. Danas smiješne priče za šankom. I na internetima. Jer su novine dosadne. Vijesti su užasne. I odrasli su glupi. Ilustracija je baby Uma. Baby Uma se brine jer kokoš nema ruke pa joj je teško pjevat If you’re happy and you know it clap your hands. O tome niste razmišljali jel tako!?

Jesen.

Fali mi jesen. Ne ova trula. Koja je samo ostatak ljeta. Fali mi nosit kratke hlače. I debele dzempere. Sve košulje redom. Zbog balansa. Jer je taman toplo. I taman hladno. Kad ti treba deka. Ali samo pola sebe pokriješ. Jer nije baš toliko hladno. Da izvučem čizme. I nosim ih na kratke hlače. Jer riječke kiše. Kad u torbi nosiš jaknu. I sunčane naočale. I kišobran. I sve će ti trebat. Fali mi jesen. I dekice. Za pokrit noge. Kad nije dovoljno hladno za grijanje. Dekica. Kakao. I serija. Sezona koju čekaš cijelo ljeto. Film koji čeka svoje vrijeme. Dokumentarac koji ti je netko preporučio. Ali ljeto.

Trebam jesen. Trebam ju da istruli ovo staro lišće. Trebam ju da ispere svo sranje. Kao svake godine. Da ogoli orah na mojoj terasi. Našamara vjetrovima. I kišama. Ostavi na milost i nemilost zimi. Jak je to orah. Stoji tamo odavno. Prije mene. Na proljeće će se opet probudit. Jači. Zeleniji nego ikad. Napravit mi hlad. Pit ćemo kavu jutrima. Svirat ćemo. Stvarat. Perla će se skrivat pod njegovim granama. Osam oštrit kandže na kori.

Volim jesen. Volim fotke koje stvaram u jesen. Jesen na njima našara najljepše boje. Volim jesenje ljude. Hrabriji su. Šareniji. Bliskiji. Ljeto je za divljanje. Opuštenost. Bezbrižnost. Jesen zbližava. Dugotrajno. Jesen stvara. Jesen je početak.

Ošišala sam se. Pred jesen. Nakon dvije godine iste frizure. Ohrabrujem se već mjesecima. Skinula sam ove ostatke prošlosti. Valjda to dođe s jeseni. Hvala ti.

 

O grudnjacima.

Zatvorena ulica. Najdraže mjesto na svijetu. Oni ljudi koji tu trebaju bit. I poneki padobranac koji otkriva srećicu ovog mjesta. Ispijaju se gemišti. Pive. Didi daj još tri deca. Svi stolovi su puni. Na stejdžu trio. Glazbu ne poznaš. Ali lupkaš prstima po stolu. Praviš se da znaš šta radiš. Ljeto je još uvijek tu.

Za našim stolom frendica i ja razbacujemo se šalama. Lezbopederskim. Strejt. Dobrim šalama, budimo realni. Samo kvalitetni stereotipi. Djevojci za našim stolom. Poznanica jel. Otkopčao se grudnjak. Drama. Meškolji se. I malo joj je neugodno. Mi neumorno prosipamo šale iz rukava. Sad već pretjerujemo. Al ok i dalje je smiješno. Ona pokušava pitat frenda da joj zakopča grudnjak. Ipak zaključuje da on to ne zna. Jer je muškarac. Logično. Oni to ne znaju. Pogleda u nas dvije. I sad. Ide. Famozna rečenica. Aha vas dvije neću pitat jer je očito. Moja strejt frendica (u ovom trenu je važno to naglasit) i ja se pogledamo. Još uvijek suznih očiju jer glupi humor. Izvini kako to misliš? Paaaa znate jel. I nasmije se. Neugodno joj je. Crvena je. Ali ne odustaje od ideje da nas dvije ne smijemo blizu njenom grudnjaku. Jer … ma znaš.

Ne, ne znam! Jebosve ako me ovo nije uzrujalo više od svega homofobnog ikad. Više od svih dovikivanja za mnom. I ružnih pogleda. Wow. Dakle. Dobar dio mojih frendica je strejt. Svaki dan se vidimo. Svaki dan se čujemo. 550 puta. Za svaki klinac. Grlimo kad nam je teško. Ili se samo nismo vidjele 4 minute. Koliko puta mi je palo napamet da ih zašlatam? Koliko puta mi je palo na pamet zlorabit zagrljaj? Nula. Nijednom. Ok možda … NE! Nijednom. Znaš zašto? Ne znaš. Jer pretpostavljaš promiskuitetnost među mojima. Jer si čitala da vas sve pokušavamo regrutirat u naše redove. Ide džaba lekcija od lezbe. Vadi tekicu. Piši. Znaš mi smo ti skroz normalni ljudi. Neke se vole jebavat okolo. Neke su u stabilnim sretnim vezama. Životnim partnerstvima. Neke su skroz sretne solo. Ima nas svakavih. A poprilično sam sigurna da nijedna nije toliko očajna da zakopčavanje grudnjaka koristi kao priliku za šlatanje. Frendici možda, ipak pričamo o lezbama. Ubacila bih tu još koju lezbošalu, ali žurim. Idem van večeras, a treba nokte odrezat ;)

Sigurnost i povjerenje.

Jebote više pozivi. Dok sam bezbrižno pila kave. Obavljala sastanke. I život. Dočekao me. Usred popodneva. Poziv oštećeniku u svojstvu svjedoka. Dosta mi je više svih tih pisama. Poziva. Odaziva. Jebote Šalov ti si više na sudu od nekih ljudi koji ekšuali rade sranja (PD). A jesam da. Vodim svoje bitke. Na svim frontama. Za ovu su mi rekli da moram pustit. Nije bitka koju želim vodit. Opasno je. Nije ti to ekipa kojoj se želiš zamjerit. Oni ti bacaju bombe. I potežu noževe. Ne poznaju zakon. Ni zakon njih. Pa sam ušutila. Zaboravila? Ne baš.

Nadležni nisu pustili. Ali oni kažu da si remetio javni red i mir. Jesi li? Sigurnost i povjerenje ne misli da si mrzio. Samo si smetao. I za to ćeš, nadam se, odgovarat. Rekli su mi da je i to dobar korak. Barem nešto? Evo ne znam. Valjda. Mali i veliki koraci.

Javili sam mojima. Odmah. Brinu se bojim li se. Ne bojim se. Nisam pod stresom. Nisam ni ljuta na tebe. Nemam naviku ljutit se dugo. Teško je nastavit dalje s ljutnjom. Ti si samo klinac. Nisam sigurna jesi li bezopasan. Ali si glup. I kukavica. Oprostila ti jesam. Zaboravit neću. Nemam naviku zaboravljat onima koji su me naljutili. Povrijedili. Vjerujem u karmu. Kučku, koja će te stić kad tad. Do tad čekam datum s poziva. Sve ću ponovo morat ispričat. Prisjetit se. Za u zapisnik. Opet. Možda te kazne. Možda naučiš. Možda…

Etikete i ladice.

Lezba. Peder. Queer. Trans. Bi. Strejt. Nastavi niz. Promjeni redoslijed. Kako god želiš. Odluči se. Bi ne bi. Daj šta daš. Zaljepi si etiketu. Skupi papire. Pa s njima na šalter. Nadrkanoj teti. Da te prime među tvoje. U klub. Pa s tome etiketom kroz život. Trazi safe place. Nadji ga među svojima. Zaljepi tu etiketu uz sve sta ti jesi. Lezba fotografkinja. Peder koreograf. Tamnoputa pjevačica. Stvarno? Fotografkinja! Koreograf! Pjevačica! Točka.

Ženstvena si samo u suknji. Prelijepa si da bi bila lezba. Nema curu sigurno je peder. Zašto ne pustiš kosu. Kratku kosu nose dečki. Djevojke ne nose tetovaže. U mom barber shopu ja sam jedina žena. Nitko me ne gleda čudno. Jedan gospodin je svojedobno primjetio na glas. S negodovanjem. Izignorirali su ga. Zašutio je. Većina samo želi moju boju kose. Da, prirodna je. Ne, ne farbam se majkemi. Na muškom odjelu kad kupujem nitko me ne upozorava da sam na krivom mjestu. Pitaju ako mi mogu pomoći. Tako bi to trebalo funkcionirat. Kupuj gdje hoćeš. Voli koga hoćeš. Piški gdje hoćeš. Nemoj radit pizdarije. I operi ruke kad završiš.

Etikete. I ladice. Objasnite mi. Ljudi nisu boce. Pive. Mineralne. Soka. Ne lijepiš na njih papiriće. S motivacijskim porukama. Ne recikliraš ih. Ne trpaš ih u ladice. Ladice su za gaće. I čarape. Ok i dokumente. Onaj rodni list koji moraš vadit novi. Ne stariji od 6 mjeseci. Putovnicu i diplome. Da su nadohvat ruke. Trebat će ti. Ljudi. Njih voliš. Grliš. Čuvaš blizu. Trebat će ti.

Ljeto.

Kad si klinka ne znaš. Sve uzimaš zdravo za gotovo. Dolaziš. Odlaziš. Ljeta prolaze. Sretna si. I boli te dzon. Smokva će uvijek rodit. Kokoši trčat po dvorištu. Gradit ćeš kule od pijeska. Bosonoga trčati po selu. Nećeš biti odgovorna za ništa. A sve brige ovog svijeta morit ce neka druga leđa. Dijete si. Bezbrižna si. I dobro ti je. Ne znaš drukčije. A trajat će zauvijek.

Ali neće. Jednom ćeš prestat dolazit. Zaboravit na bose noge. I pijesak među prstima. Neki drugi klinci gradit će kule. Ono isto more rušit će ih. Ti ćeš imat neki drugi život. Neke druge ljude. S kojima ćeš dijelit ljeta. Prepričavat svoja. Stvarat nove uspomene.

Godinama kasnije. Doći ćeš ponovo. Tom cestom. Sve je isto. A drukčije. Ti prva. Ne poznaje te nitko. Bolje je tako. Miris je isti. Samo ovdje je takav. Tvoje djetinjstvo. Tvoja bezbrižnost. Sve je opet tu. Doći ćeš s osmijehom. Sretna. Ti tvoji ljudi vidjet će. Upireš prstom kao dijete. Pokazuješ. I prepričavaš. Ovdje si ti. Tvoje uspomene. Sve tvoje. Želiš to sve natrag. Možda ćeš ovaj put znat cijenit.
Takvi smi mi ljudi. Budale. Dok ne izgubimo ne znamo.

Mali princ i ja.

“Vrijeme koje si utrošio na svoju ružu, učinilo ju je toliko značajnom.”

Legenda (čitaj: moji roditelji) kaže da sam naučila čitat s 3 godinice. Našli su mi s 3 godine i prve sijede. Ne znam koliko to dvoje ima veze. Ali je fun fact. Postoje i priče kako su me vidjeli da se tako najmanja na svijetu vraćam iz dućana s raširenim novinama. Hodam. Čitam. I furam vrećicu s Istarskim kruhom. Htjeli su i da preskačem razred. Jer nije imalo smisla sjedit u prvom. Sva tako pametna i načitana. Gospođa majka je rekla ne. I hvala joj na tome. Pa su me poslali u knjižnicu. Tako je počelo moje druženje s knjigama.

Nekad. Ne znam kad. U moru stranica i korica. Slova i riječi. Došao je i on. Kose boje žita. Veličanstveni Mali princ. Taj momak zlatne kose s planete veličine kuće. Imao je ružu s četiri bodlje. I tri vulkana koja su mu dosezala do koljena. Dva rade, treći je ugašen. Čistio je sva tri. Jer nikad ne znaš. Volio je sunčeve zalaske. A k meni je došao sasvim nenametljivo. Tiho. Pripitomio me. I ostao tu sve ove godine. Podsjećao. Čekao strpljivo. Postojao. Trpio sve moje suze. Smijao se sa mnom. Mudriji od mene za sto života. Učio me važnim lekcijama.

Odrasli su čudni. Često ne znaju šta traže. I vrte se u krug. Ne postoje slučajnosti. Čuvaj to dijete u sebi. I ne skrivaj ga. Pritisni nos uz prozorsko staklo. Djeca znaju šta traže. Negdje postoji tvoja ruža. Koju ćeš čuvati. Jedinstvena. Samo tvoja. I za nju si odgovorna. Uspori. Upoznaj sebe. Slušaj sebe. Ne odustaj od snova. A smiješ ih imati bezbroj. Budi strpljiva. Voli jako. Voli bezuvjetno. Neki ljudi će otići. Drugi će doći. I ostati. Čuvaj svoje ljude. Ne prodaju ih trgovci. Nekad ćeš plakati. Desi se to kad dozvoliš da te pripitome. Nekad ćeš biti sretna. Cijeni jedno i drugo. Nauči oprostiti. Nauči biti zahvalna. A zauvijek si odgovorna za ono što si ti pripitomila.

Ovo vam piše dijete koje se trudi biti odrasla osoba. Jer svi su odrasli jednom bili djeca. Neki su to i ostali. Samo smo se dobro infiltrirali među sve te čudne odrasle.

Kraj.

Kako se osjećaš? Kad razmišljaš o svemu. Šta dolazi. O njoj. O tebi.
Nije me više strah. Ne bojim se susreta. Ni njenog postojanja. Sitna je. I nevažna. Na mom je teritoriju.
Sjećaš se šta si rekla da želiš kad izađeš odavdje?
Ne bih grč. Ne bih strah. Ne bih da sam najmanja. Ne bih da sam nebitna.

Podijelile smo osmijeh. Jedna drugoj. Martina spremna si. Spremna si već neko vrijeme. Ti i tvoj novi početak. Više nisi nebitna.

Razmišljam o svim tim počecima. I krajevima. Imaju smisla. Sad imaju. Napokon. Svaki. Onaj početak i kraj koji su me doveli ovdje. Na ovaj kauč. Početak koji bih voljela izbrisat. Kraj na koji sam ponosna. Najbolji kraj na svijetu. Najteži. Najduži. Beskrajan. Tada je tako izgledalo. Kraj bez kraja. Ali je došao. Kraj zbog kojeg sam prodisala.

Počeci koji su nepredvidivi. Divni počeci. Krajevi koji su izvjesni. Neizbježni. This too shall pass. I najbolja knjiga ima svoj kraj. Sve priče imaju. One sekunde kad počnu. I kakvi god krajevi bili. Čak i ovi mučni. Ovi s grčem. Oni u suzama. I oni s osmijehom. Nauči iz njih. I veseli se nekom novom početku.

Sjedila sam u tišini. S osmijehom. I suznim očima. Bez maramice. Ove su bile sretne. Prve sretne na tom kauču. U društvenim prostorijama. Uplašena. Uplakana. Teško sam izgovarala riječi. Onu jednu najteže. Sad sam samo glasna. Za sebe. Za druge. Ona je ponosna.

Kraj. A početak. Hvala ti.

Sama si si kriva.

Ovaj je drukčiji. Ljut. Gorak. Nije mi baš najlakše na svijetu ovo objavit. Moram jer drugi ljudi. I vi koji ste jednom u životu izgovorili ovu rečenicu. Pa ajmo malo o psihičkom zlostavljanju. Ajmo molim vas. Ovaj put ne skrivam se iza trećeg lica. Tu sam. Imenom i prezimenom. Iza onoga šta se meni dogodilo. Jer ne mogu više tu rečenicu. Tu užasnu rečenicu. Pred kojom imam potrebu opravdat se. A ne znam kako. Jer osjećaj da šta god kažem dolazi pred zid. Zid krivice. Zid srama. “Ali ti si si sama kriva za to” Da li znate šta izgovarate toj osobi. Kojoj je trebalo x vremena da uopće izgovori te riječi na glas. Stane pred ogledalo. Da sebi prizna šta se događa. Da se zauzme za sebe. Bez obzira na posljedice. Koje su bile strašne. Jer zna da to ne može dokazati. Nikako. Zna da ne postoji fotka. Kao fotka krvave ruke. Ili onih strganih hlača. Kao oni modri zglobovi. I krvavo uho.

Psihičko zlostavljanje postoji. Bliže vam je nego što mislite. Vrlo je velika šansa da znate nekog. Nitko toj osobi ne priznaje pretrpljeno. Država. Zakon. Policija. Pogotovo policija. Oni će okretat očima. Jer im je to papirologija. Jer im je to uzalud potrošeno vrijeme. Ako nema prosutih zuba nije se desilo. Ako nema krvi nije se desilo. Daj ajde nije ti ništa. Pa nije te tukla. Ali vi ste na van izgledale savršeno. Kako nisi vidjela. Zašto si joj pustila.

Ajde da se dogovorimo da to prestanete govorit. Objasnit ću vam zašto. Ovo je nešto šta dijelim sa šačicom ljudi. Zbog ovog idem psihologinji. Zbog njih znam da nisam kriva. Oni znaju da nisam. Vi morate naučit. Naučite! Molim vas!

Kad sam šutila u strahu da ću reći nešto krivo. A reći ću. Jer sam to ja. Nemam filter. Pa ću, daleko od očiju onih pred kojima je sve ok, slušat uvrede. Da pustila sam ju. Jer me uvjerila da ne valjam. Jer me uvjerila da ne znam. Jer me uvjerila da bez nje ne mogu ništa. Nije se to desilo preko noći. Događalo se sustavno. Godinama. Planirano. Manipulacije emocijama. Jer zna koliko jako volim. Koliko jako mi je stalo. Od divnih trenutaka. Kratkotrajnih, ali divnih. S njima me vezala. S njima manipulirala. U trenu bi eskalirali u vrijeđanje. Ne znam zašto. Ne znam kako. Samo znam da sam bila kriva. I da sam se ispričavala. Jer ona zna. Ona uvijek zna šta je dobro za mene. Jer je na van sve bilo divno. Ona savršena. Kako će mi itko vjerovat. Pa pogle ju. Ona može imat koga hoće. A odabrala je mene. Svi joj se dive. Uzor je svima. Deranja i uvrede sam prešućivala. Ili hendlala humorom. Nalazila načina da to postane naša smiješna anegdota. Jer sam opravdavala. Sebi. Drugima. Jer eto ona tako malo poludi. Pa joj poslije bude žao. Ona je takva. Ali me voli. A ja to znam smiješno prepričat. Jer i humor je bijeg. Kontrolira svaki moj pokret. Čita poruke. Viri u mobitel. Pod maskom brige. A ja imam nekog svog. Kome je stalo. Ne idem s frendicama na kavu. Jer ona ima bolji plan za našu večer. Jer zna koliko mi je stalo. Ne idem s frendicama na kavu. Jer zašto nisam i nju povela. A ona mene svugdje vodi. Kako sam se usudila ići negdje bez nje. A ona mene svugdje vodi. Onda odjednom nemam više nikog. Sve sam odgurala. Prestala se javljat. Imam samo nju. I bezizlaznu situaciju. Njoj je teže nego meni. Pa sam naučila šutit o svojim emocijama. Jer sam tada bila nesposobna. Preemotivna. Nedovoljna. Jer ja ne shvaćam koliko je njoj teško kad ja pričam o tome. Pa šutim. Donosim odluke za nju. Kako bi me kasnije mogla okriviti jer je odluka kriva. Jer ipak te tenisice nisu dobre. A ja sam ih odabrala. Pa sad mora jadna nosit ružne tenisice. Ja sam kriva. Oprosti. Ne nosim ni najdražu dugu. Jer šta stalno moraš izgledat ko neka lezba. Ovaj paragraf ide u nedogled. Ovdje stanu godine. Dovoljno je zasad.

Ovo je nešto najteže šta sam ikad priznala. Sebi. Drugima. Vama. Kad čujete od bliske osobe riječi psihičko zlostavljanje. Molim vas. Ali onako najviše na svijetu. Zagrlite tu osobu. Nemojte ju žalit. Ni krivit. Budite tu. Spremni poslušat. Rekla vam je nešto najintimnije. Riječi koje se teško izgovaraju. Ne dajte da odzvanjaju u prostoru. Ne dajte joj da naiđu na zid. Nije ona kriva.

Budi najponosnija.

Otvaram novi dokument. Pisala bih. O nečemu. Bilo čemu. Piši o Prajdu. Bila si. Samo, riječi teško izlaze. Tražim ih od subote. Zašto? Ne znam. Nisu se emocije slegle. Stalno te emocije. Gomila ih je. Nisam plakala. Majkemi nisam. Ovaj put nisam. Hodala sam. Zviždala. Rekla mi je: budi najponosnija. I jesam. Neću smarat sa zašto. Ne previše. Znate zašto. Ili barem ja znam.

Počelo je s najveselijim autobusom. 4c ide na ekskurziju. Kao kad smo bili klinke. One kojima su mame pakirale sokove koje je nemoguće otvorit. I sendviče. Nekima gaće. Klinke na zadnjem dijelu autobusa. Jer smo kul. I ljubav. I smijanje. Najglasnije smo. Ti moji ljudi. Tih par sati do šarenila. Našeg dana.

Tu nitko ne skida osmijeh. Šareno je. I glasno. Taj jedan dan. Cijeli dan. Cijelim putem. Tu smiješ biti svoja. Tu smiješ voljet. Tu te nitko ne pita zašto. Bez virenja u gaće. Bez ej dečko malo si se zabunio. I vruće ti je. I hodaš zauvijek. I to prokleto stajanje na suncu. Kuhaš ispod najdraže zastave. Ništa ti ne smeta. Pozdravljaš policajce. Slučajno se sudariš s jednim. Ispričavaš se. Njemu je svejedno. Ne sere. Ne reagira. Vesele te ljudi na balkonima. I podrška. I zagrljaji. Taj jedan dan. A trebao bi takav bit svaki. Ne fotkaš. Jer drukčije je gledat očima. Upijat. Doživjet. Evo smaram. Neću više.

Moj drugi. Tek drugi. Imam par isprika zašto drugi. Nebitnih isprika. Nebitnih ljudi. Prošlost. Pusti ju na miru. Imam sto razloga zašto ne zadnji. Jer je ovaj put važniji. Jer je prvi put važniji. Od posla. Od misli. Od svega. Zbog svega. Zbog one 4 godine. Od sad je uvijek najvažniji.

U tišini.

Tih sat u pol u autobusu. Do tebe. Onog osmijeha. Nije dovoljno brzo prolazilo. Vječnost. Danas. Jutros. Prebrzo je. Svako gledanje na sat bliže sam. Ali ne tebi. Ne nama. Nekim stranim ljudima. Nekoj tuđoj ljubavi. Promatrat ću ih. S osmijehom. Stvarat im uspomene. Mojim očima. Jer ljubav. I ljudi.

Stavim slušalice. I promatram. S osmijehom. U tišini. Bez riječi. Samo odrazi. Pokreti. Govor tijela. Pokušavam prepoznat. Objasnit. Ljude. Tebe.

Oprostite slobodno? Vadim slušalice. Molim? Oprostite je li slobodno. Da da naravno. Vraćam slušalice u uši. Ne vode mi se razgovori. Promatrala bih. Društvena sam. I volim te ljude. I njihove priče. Koje imaju potrebu podijelit sa mnom. Danas ne. Danas samo želim promatrat. Upijat. Maštat. Zaključivat. Nalazit mir. U mislima. Nemirnim. Naučit o sebi. I njima. Do tebe. Koje nema.

Zbog susjeda.

Moraš stalno nosit ta obilježja? Uvijek isto pitanje. I kolutanje očima. I uvijek isti odgovor. Da. Moram. Pa odem. Da ne moram objašnjavat. Da se ne svađamo. Jer mi se ne da. Ne želim. Uozbilji se Martina. Koliko imaš godina. Prihvaća ona. Zna sve. Samo ne razumije. Zašto sam glasna. Zašto nabijam na nos. Ali šta će reć susjedi. Ne razumije tih šest boja. I zašto su tu. Nemoj oprane gaće stavljat sušit da ih svi vide. Zašto? Jer peremo i nosimo gaće? Mi jedini na cijelom svijetu? Oprane gaće su sramota? Nemoj prat auto u ovo doba dana. Pa rugaće nam se susjedi. Koje je pravo doba za oprat auto. Nemoj. Jer susjedi. Nećeš valjda pred susjedima. O da, hoću. Najglasnije. Pa se svađamo. I ignoriramo se. Ne shvaća.

Rekla je da će doći ako ne bude padala kiša. Došla je. Stajala je. I slušala. Gledala. Upijala. Plakala. Tada mislim da je shvatila. Ljubav. I dugu. I sve moje glasno. Sve priče. I sve borbe. Plakala je. Jer napokon razumije. Gaće neće nikad objesit da ih svi vide. Ali dugu shvaća. Ljubav shvaća. Samo je trebalo vremena.

Prestrpljiva si. Pretolerantna. Otkud ti volja za toliko čekanje. I razumijevanje. Moram tako. Zbog nje koja sad shvaća. I zbog one koja je nekad mrzila. U tišini bila homofobna. Pa je promatrala. I vidjela da smo jednake. Da moja ljubav nije drukčija od njene. Zbog svih onih koji će jednom htjet poslušat. I zbog onih ponosnih. Kojima ne treba objašnjavat. Koji su zbog ponosa tu. I ostat će.

Sve je to zbog tih trenutaka. Koji će doći. Ako im dozvoliš. Jer njima mjeriš vrijeme. Ono zbog čega vrijedi. Bit strpljiva. I razumijeti. Barem probati. Zbog susjeda.

Samo još ovo.

Krajevi. Očiti. Izvjesni. Neizbježni. Nisam ih prepoznala. Odbijala sam. Budala. Da. Postojiš. Tu si. Nečija. Pa sama. U svim ti krajevima. Kraju. I dalje je poezija sranje.Ne želim ju pisati. I dalje ju mrzim. Tebe ne. Brišem te iz svojih noći. Jutra. Brišem redove namjenjene tebi. Nedostajanja. Voljenja. Brišem misli. I osjećaje. Trenutke. I mjesta. Tražim krajeve. Prestajem s tužnim tekstovima. Okrećem papir. Druga strana je prazna. Za neke nove priče. Sretne priče. Dosta je. Samo da se ispušem. Izbacim te van. Sve naše. Sve nelogično. Ne zanimaš me. Ne više. Ne odsad. Ovog trenutka. Radim mjesta za sebe. Za nova voljenja.

Hvala.

Sve šta sam htjela reći. A nisam. Sve šta sam morala reći. A nisam. Stat ce u ovaj tekst. Morat će.
Nije prva. Nije ni zadnja. Ali je najvažnija. Moja. S mojima.
Sad kad su emocije došle na svoje. Sad mogu o njima. O vama.

Zapravo nisam sigurna da imam riječi. Raspala sam se 50 puta. Takav je tjedan. Dan. I dalje je sve nestvarno. Još uvijek je knedla u grlu. A isplakala sam more. Pod stopalima. Po kosulji. Po ramenima. Nisu bile zaustavljive. Nisu smjele biti. I ruke koje drhte. I glas koji škripi.

Ovo su priče o različitosti i prihvaćanju. Zbog vidljivosti. I tolerancije. I onih koji mrze. I onih koji potežu laktove. I žele nas spremiti u ormare. I na otoke. Ali prije svega su priče o ljubavi. Idejica koja je zatinjala sramežljivo. A narasla u ovo danas. Ideja i priča nastala iz ljubavi. Zbog ljubavi. Za ljubav. Koja se ne smije skrivati. Koja je jednaka. Koja se mora vidjeti.

Ponosna sam biti dio ove sjajne riječke priče. Smoque. I na ove moje ljude. Ove divne ljude. I sve te priče koje su podijelili sa mnom. S vama. Stali neustrašivo pred objektiv. I pokazali da je ljubav najdivnija stvar na svijetu. I da joj nije mjesto u ormaru. Ni unutar 4 zida. Da je ok voljeti. Uvijek. I da vam to nitko ne može oduzeti. Nikad.

Kad ni sama nisam shvaćala. Vi ste mi pokazali. Došli. Slušali. Plakali sa mnom. Donijeli sladoled. I balone. I svoja srca.

Hvala onima koje su prepoznale ovo sve. Hvala svima za hrabro ostvarenje ove priče. Hvala onoj šta je podnosila moje napadaje panike. I hendlala suze. Hvala na najdivnijm riječima. I dalje mi oči zaiskre kad ih se sjetim. Hvala svima za suze. Za zagrljaje. Za ramena. Hvala hvala miljon puta hvala.

Volim šta ste moji. I ja vaša.

 

Šta ti je.

Šta ti je? Ništa. Šta ti je? Pa ništa. Dobro šta ti je? Ajme meni nije mi ništa. I tako u krug. Ne može ona o tome. O bilo čemu. Ne tako. Na zahtjev. Jer znatiželja. Oduvijek je teško s njom. Svima. Pa ju gledaju kako plače. I kako šuti. I kako ju ždere iznutra. Sve redom. Želi. Ali ne može.
Šta ti je? Jebite se nije joj ništa. Pa šuti. I bježi. Tamo gdje joj nije ništa. Riječi će izaći kad ona bude htjela. Kad bude mogla. Jer ih nekad ne nalazi. I prepoznaje se samo u šutnji. I tišini. I traži da šutnja ima riječi. Da govore i da se deru. Glasno. Razgovjetno. Ali ne ide to tako. I ona traži previše. Sebično. Dječje. Razmaženo.

Onda će bježat. U tišinu. I slušat galamu. Jer je tako lakše. Comfort zona. Tamo je sigurno. Tamo ju nitko ne dira. Ništa ne pita. Šta ti je. Nista. Ok. Lijepo je u comfort zoni. Na otoku. U tišini. Tamo je sigurna.

Ali ljudi nisu otok. Nije ni ona. Samo joj treba vremena. Jer svi ti dolasci. I odlasci. I tišine. I udarci. Ispod pojasa. Pustite ju da šuti. Koliko ona hoće. Vratit će se. Galamit će. Najglasnije. Samo ju pustite malo u njenoj tišini.

Ovaj put.

Ne pišeš? Pišem. Ali ne šaljem. Još jedno od onih jutra kada ću svašta napisat. I ne poslati. Jutra i tišina. Volim ih. Bez nepotrebnih pitanja. Gdje. Šta. Kako. Kada. Kratki odgovori. Zašto si neugodna? Nisam. Samo ne mogu. Jutrima ne mogu. Ova jutra su za tišinu. Tražim tvoje ime na ekranu. U zvuku. U tišini. Sto puta sam se ugasila. Na vrijeme. Onda bježim. I skitam. Da ne mislim. Da prođe. Jer mora. Mora li? Ne pišeš ni ti. Ne želiš. Nećeš. Tako smo se dogovorile. Tako je lakše. Kurac je lakše. Tebi možda je. Treba nam ovo vrijeme. Ja? Opet ću danas bježat. U kafane. Među ljude. U galamu. Da utiša moju glavu. Ti? Na tebi je red. Ovaj put.

Ovaj grad.

Ovaj grad. Nevoljeni grad. Šta da? Da. Poznam ju. Sve njene ćoškove. A nijednu ulicu. Ne volim grad koji teče. Ni naljepnice na autima. Njezine prljave kolodvore. Popišane ulice. Kišne ulice. Poplave. Ravnodušne ljude. Slinave pijance šta spavaju na klupicama. Ove nove klince. Ove nove ljude. Šta unose nemir. I strah. Koji ne vole ljubav. Izgubljene turiste. Trkače u majicama. I zagušljive kafane koje nisu moje. Ni ova sunčana jutra kad bježim iz nje. Od sebe. Di ćeš kakarinac. Skitnico. Još nemam odgovor.

Tu su moji. Zato se vraćam. Tu me znaju. Tu mi je ostala inspiracija. Tu volim. Ili sam voljela. Tu sam ja. Tijelom barem. Glava je drugdje. Uvijek. U oblacima. I ova sjećanja. Koja ne idu nigdje. Još uvijek. A vrijeme im je. Odavno im je vrijeme. Mijenjam ih novima. Jeftino. Džabe. Kako god.

Nije mi tu mjesto. Nikad nije bilo. Oduvijek to znam. A tu sam. Vraćam se. Kupujem povratne karte. Jednom ću otići. Šta da? Da. S jednim smjerom. S ovog smrdljivog kolodvora. Bez pozdrava. Bez da ti javim. Ne danas. Ne jutros. Danas samo bježim. S povratnom kartom. Doviđenja grade. Vidimo se brzo. Čuvaj mi moje.

Kako si.

Ovaj nećeš prva pročitat. Nije trebao bit o tebi. Ne ovakav. Ne s ovim početkom. Ili krajem. U svakom si do sad. Barem dio tebe. Nas. Mislim da moram počet pisat poeziju. Mrzim poeziju. Ne volim čitat između redaka. Ovo me tjera. Ogolit se. Besramno. Jer jebi se. Ovaj tekst nije trebao bit o tebi. Ne znam ni hoću li mu dati krila. Ali sebi moram. Ponovo. Ispočetka. Valjda jer svaka priča ima svoj kraj. Kakav god. Nekad su mi počeci bili teški. Jer realno uvijek jesu. Ovi krajevi. Pun mi ih je više kufer. Opsovala bih. Al mama se ljuti kad psujem. Ionako ju stalno sekiram. Jer šutim. Jer se mučim u tišini. Šta ti je? Nije mi ništa. Martina, šta ti je? Nije mi ništa! Nećeš mi reći? NIJE MI NIŠTA! A sve mi je. Ovo sad ide van. Skupa s ovom poplavom. Ti gubiš. Ne ja. Ili sam sve izmislila. Ovo će proć. Sve drugo je prošlo. Stoput veće sranje. Ne lupam paragrafe. Ovo ide jedno iza drugog. Onako kako izlazi. Ovo će prestat. Mora. Mene kad krene ide odjednom. Ne redom. Sve odjednom. Sve u istom tjednu. Počet ću mislit da je namjerno. Počet ću mislit da ima smisla. Zasad ništa nema. Ovoj ludoj zbunjenoj duši. Ovoj budali. Mrziš tu riječ. Budala. Prestala sam ju govorit. Sad ju želim stalno izgovarat. Sebi. I tebi. Jer smo budale. Ovaj tekst nije o tebi. Ovaj tekst nije o nama. Lažem. Naravno da lažem. Lažeš i ti. I to isto znam. I ove suze. Ne skrivaju mi se. A same idu. I idu mi na kurac. (Oprosti mama) Ja ne znam s ovim. Zasad ne znam. Bez tebe? Naučit ću. Ne želim. Nema mi to smisla. Ovaj tekst nije o tebi. Jebi se.

Tu si doma.

Šalov nauči si više kuhat kavu. Ti si tu ionako ko doma.
Moj drugi dnevni boravak. Ili prvi. Ne znam više. Tu me zovu Šalov. Nigdje me ne zovu prezimenom. U Kini prezime prvo kažeš. Jer je važno. Family name.

Majka je znala nazvat dok pijem kavu. Di si? U dnevnom boravku. A di je Perla? Doma. A di si ti? Pa u dnevnom! A Perla. Perla je doma. Jednom kad skontam šta ne razumije mogu ovaj razgovor gurat u nedogled. Sad kad zove pita: jesi u dnevnom? Jesam, mama. Znaš da jesam. Naučila je.

Tu me znaju. Kakvu kavu pijem. I kad je vrijeme za pivo. Tu sam doma. I više nego doma. Tu slušaju. Zagrle. Znaju kad treba. Smiju se glupim šalama. I bedastim tetovažama. Za šankom i iza njega moji su ljudi. Tu slažem misli. I odmaram ih. Preslagujem odluke. Dogovaram život. I posao. Tim redoslijedom. Tu s vrata dobijem osmijeh. Tu ostavljam kišobrane. I knjige. I mamine padele i plastike. Znam da ćemo se opet naći. Tu nikad nisam rekla nije mi ništa. Tu plačem. Besramno. Češće se smijem. Tu su svi trenuci. Premijere. I izložbe. Rođendani. I ljudi. Slučajni ljudi. U istoj majici. Tu dođem sama. A nikad nisam.

To su ta neka mjesta. Sigurna mjesta. Koja su tvoja. Gdje su tvoji. Gdje nema mjesta mržnji. Gdje nema mjesta udarcima. I razbijenim nosevima. Tu primaš vijesti. One loše. I one dobre. One važne. Tu zaboraviš nokte zabodene u koljena. Prijetnje. Strgane hlače. Tu nestaju ružna sjećanja. Tu zatvaraš rane. Tu nisi nesposobna. I nevažna. Tu ljubiš. I držiš za ruku. Tu smiješ. Tu voliš. Koga želiš. Čuvaj ta mjesta. Čuvaj te ljude. Tu si na sigurnom. Uvijek.

Jer si drukčija.

Bio je petak. Mi smo slavile rođendan. Ne znam šta si ti radio. Ali bio si sa svojim ljudima. Kad smo došle dao si si za pravo pridružit nam se. Ti i tvoji ljudi. Iako vas nitko nije zvao. Niti htio da budete tamo. Razbacivali ste se količinama alkohola. I novcima. Bili ste naporni. Uporni. I ne vam nije bio prihvatljiv odgovor. Mučio vas je jako moj lik. Naizmjence ste prilazili. I pitali onu dobro poznatu: a šta si ti muško ili žensko?

Ti si smio bit neugodan. Ti si smio bit bahat. Bio si im svima gazda. Svi su te slušali. Obožavali. Pred njima si trgao novčanice. Jer to rade frajeri. Veliki muškarci. Ima se. Nisam te smjela pitat zašto to radiš. Odgovorio si laktom u moje lice. Ono koje te plašilo. Ono koje ti je bilo nejasno.

Susret s tvojim laktom i tišina oko mene. Mrak pred očima. I bolio me jebeni nos. Izbacivači me izvode. Ne znam zašto mene. One dolaze za mnom. Jer si se usudio udarit me, reagirale su. Hrabro i glasno. Onako kako ja ne znam.

Ti i tvoji ljudi ste ostali. Netko vas štiti. Nas ne. Izbacivači su sve vidjeli. Rekli su nam da jesu. Ali jebiga. Moraju ovako. Stojimo na ulazu. Nejasno nam je zašto se sve baš ovako odvija. Jedan od tvojih izlazi van. Nasrne na mene s leđa. Ruši me na pod. Dižem se. Izbacivači me drže. Ne daju mi da se krećem. Izbacivači. Koji su sve vidjeli. Nas su držali. Vi ste se razbježali. Neodgojene kukavice. Neodgovorna djeca koja tuku žene. Popizdili ste jer vašem egu nije pasalo odbijanje.

Sjedim na podu. Plačem. One su tu. Jebote šta bih bez njih. I policija. I alkotest. I davanje izjave nasred parkirališta. Tebe i tvojih odavno nema. Policajac to zove remećenje javnog reda i mira? Ne gospodine policajac. Ovo je bio zločin iz mržnje.

Jutros me boli nos. I pomisao da me netko udario jer sam drukčija. I šta ćeš sad? Šutit? Prilagodit se? Uklopit u većinu? Ne privlačit pozornost? Ne riskirat još jedan lakat u nos? Naučit bit glasna? I hrabra? Riskirat još jedan lakat u nos? Prvi put je ono čime se ponosim dobilo udarac. Ovo se više ne događa nekom drugom. Šta ti misliš da ću napravit?

Jesi plakala.

Puno plačeš? Fkors da plačem. Na sve šta postoji. You name it. Ja sam vrlo vjerojatno na to plakala. U najdražoj kafani zabranili su mi da čitam knjige. Jer plačem.
Dugo sam ih držala u sebi. Suze. One su za slabiće. Ne smije nitko znat da si plakala. Moje suze neće van. Ne želim ih pokazati. Ne smijem. Ne u ovom životu. Gutala sam ih. Zatvarala. Skrivala.

Mama je uvijek plakala. Filmovi. Serije. Odlazak tate na brod. Prvi dan škole. Naš odlazak od kuće. Ja sam joj se smijala. S knedlom u grlu. Jake djevojke ne plaču.
Tata je plakao jednom. Koliko ja znam. Došao je zadnji put pozdraviti psa. Sjedio je za stolom. Ridao kao malo dijete. Jedva izgovarao riječi. Davio se u suzama. Možda ih je i on cijelo ovo vrijeme skrivao.

Mene su prvi put ulovile nespremne. Gledala sam film. Mama i sin. Rusty i Rocky. Smijala sam se. A onda je Rocky umro. Samo tako. Dječja glava nije shvaćala. Ni srce. Šokirali su se oboje. To je samo film. Ali one su krenule. I nisu htjele stat. Zabila sam glavu u jastuk od neugode. Šta se događa? Sve te suze. Nisu htjele stat.
Na vjenčanjima plačem stalno. Prve suze je bilo najteže pustit. Na poslu si. Ne smiješ. Jaka si. A onda njih dvoje najdivnijih. I baka. Koja je ipak došla. Na kratko. Svi su plakali. I ja sam se ohrabrila. Iza fotoaparata. Tada sam ih još uvijek skrivala. Bile su samo moje.

Druge. Treće. Dvadesetiosme. Na vjenčanjima. U kinu. I kad je knjiga završila. Ili počela. I film o psu. Koji umre. Psi u filmovima ne bi smjeli umirat. Sve redom besramno puštane.

Još sam ih jednom ugasila. Zadnji put. Jer su gušile. Jer sam s njima nedovoljna. Ne smiješ. Koji kurac sad opet plačeš. Tada sam ugasila sve. I sebe s vremenom. Potpuno ravnodušna. Sebi neprepoznatljiva. Gdje si nestala? Nisam. Samo sam utihnula. Na vikanje nisam plakala. Ni na prijetnje. Šutila sam. Šokirana. Plašilo me. Nisam znala reagirat. Pametnije je bilo da šutim. Možda brže prođe. I prošlo je. Prolazi. Proći će. Hoće.

Otada su free. Uvijek. Dugo mi je trebalo da shvatim da suze nisu slabost. Više ih se ne sramim. Ne guram glavu u jastuk. Moje su. Smijem ih pustit van. I pokazat. Prvo sebi. Pa svima. Koji su ih zaslužili.

Dva pisma.

Doći će ti dva pisma doma. U prvom će pisat da je istraga završena. U drugom će bit odluka. Možda dođu zajedno. Vjerovatno će doći s razmakom. Ti si svoje napravila. Sad čekaj.

Prvi mjesec ćeš čekat. Pripremat se. Poštar će dolazit. Paketi s njim. Pismo ne. I dalje ćeš ići psihologinji. Pričati. Pripremati se na oba pisma. I ono šta će doći s njima. Nadat ćeš se. Nada umire zadnja. Bit ćeš optimistična. Jer je važno.
Drugi mjesec ćeš znat da uskoro ističe rok od 60 dana. Bit ćeš nestrpljiva. Ali ćeš već sad imat bitnije stvari. Jer život. Nećeš više razmišljat toliko. Hendlat ćeš neka druga sranja. Bitna sranja. Nalazit si poslove. I zanimacije.
Treći mjesec. Nećeš više čekat. Veselit ćeš se paketima. I jer se psi vesele poštaru. Jasno ti je koliko je sve sporo. Sprdat ćeš se na taj račun. Spremat ćeš se na oba scenarija. I oba će bit ok. Upisat ćeš kineski. Vježbat ćeš gitaru.

A onda će doći ponedjeljak. I padat će kiša. Psi će skakati na kvaku. Jer prijatelj poštar. Mama će izaći. Ti ćeš imat pametnijeg posla. Jer interneti. I serije. Vratit će se. S bijelom kuvertom. Psi će i dalje euforično skakat. Jer netko je bio. Čitat ćeš omotnicu. Odluka o završetku istrage. To je to. Krenulo je. Obavještavam Vas da je dana bla bla bla završeno istraživanje bla bla. Također Vas obavještavam bla bla rok za podizanje optužnice bla mjesec dana od upisa. Dakle krasno. Još mjesec dana. A ok. Čekala si ovoliko.

4 dana će proći. Ne mjesec. Ne 30 dana. Četiri. Sjedit ćeš u najdražoj kafani. Pit kavu. Drugu. Smijat se s ljudima na šanku. Gledat ćeš fotke koje si snimila 5 minuta prije frendici. Nazvat će te mama. Odbit ćeš joj dva poziva. Treći nećeš. Jer očito je važno. Došlo je od suda. Morala sam te nazvat. I dobro, šta kaže. Podignuta je optužnica. Sjedit ćeš za šankom. Više neće biti smiješno. Suze će same krenut. Naravno. Nećeš biti sigurna kako to sad sve ishendlat. Miljon emocija odjednom će isplivat. Sad je malo toga važno. A za 15 minuta moraš bit kod psihologinje. Ok je. Ona će znat. Po putu ćeš nekontrolirano plakat. Sreća pa će bit sunce. A sunčane naočale sve skrivaju. U društvenim prostorijama plakat ćeš još. Ajme kako ćeš plakat. Pij vode. Ne slini u rukav. Imaš maramice. Ona će slušat. Kad budeš odlazila bit ćeš mirna. Mirnija.

Trebat će ti zagrljaji. Trebat će ti ljudi. Javi im se. Javi se onoj koja će te smirit. Ona će znat. I reći šta treba. Trebat će ti vremena. Za sve. Opet. Doći ćeš kući. Držat taj papir u ruci. Obavještavamo vas bla bla, ovo odvjetništvo, bla, podignulo optužnicu bla. Potpis. Pečat. Trest ćeš se. Opet ćeš plakat. I bit će nestvarno. I raspast ćeš se još jednom. I 50 puta. Stigla su oba pisma. Sad je sve ok. Sad će bit sve ok

Moje.

Žene. Divne. Neustrašive žene. One koje su me inspirirale. Koje su me vodile. Naučile važne lekcije. O meni. O njima. Sve redom savršene. One bez kojih ne znam.

Ona zaslužna za moj dolazak. I opstanak. Koja je trpila sva moja sranja. I stanja. Pubertetska. I ova danas. Sve izlaske. I dolaske tri dana kasnije. Koju sam pred gotov čin dovela ni sama ne znam koliko puta. I svaki put je razumijela. Kojoj nisam morala sebe objašnjavat. Nikad.

Ona mlađa. A razumnija. Najčešće ona starija. Koja je brže odrasla. Koja nije puzala. I uvijek se inatila. S kojom su najluđe svađe. I traženja skrivenih slatkiša. Koja je bila glasna kad ja nisam imala snage.

Ona koja je bila 1000 kilometara daleko. I kad nisam znala kako sa sobom. Ona je znala.
Ona koja je prepoznala. Zbog koje riječi imaju smisla. I slobodne su.
Ona koja je pomogla da strahovi nestanu. I vratila osmijeh.
Ona koja je plesala kad su joj rekli da uspori.
Sve one koje prkose pravilima. I bore se svakodnevno. U inat.
One koje su ostale. I one kojih nema.

Učiteljice, odgajateljice, redateljice, doktorice, producentice, konobarice, psihologinje, umjetnice, aktivistkinje, majke, sestre … žene. Moje. Glasne. Neposlušne. Ljute. Sve redom lude. Naravno da jesu. Moraju bit. Pa pogle gdje žive. I s čime se sve moraju borit.

Transformer.

Ili su mi se noge odsjekle. Ili sam transformer.* A nisu mi se noge odsjekle.

Budila se svako jutro s uputama. Za život. Za posao. Kako da diše. Šta da obuče. Jer ne zna sama. Jer je nesposobna. I nedovoljna. Teško je disala kad nije valjala. Kad je izgovarala krive riječi. Kad je krivo osjećala. Pa se ispričavala. Zbog mira. Tišine. I ljubavi. Koja to nije.

A onda je bilo dosta. Dosta kontroli. Dosta neživotu. Dosta suzama. Špagama i lancima. Dosta. Jebise.

Nije teško reći dosta. Teško je doći do dosta. I sve šta dolazi iza. A najteže je dok ne prođe. A proći će. Vjeruj mi da hoće. Doći će trenutak kad se nećeš osvrtat. Ili teško disat na samu pomisao. Daj si vremena. Zaslužila si ga. Pa će sve bit tvoj teritorij.

Procesi su to. Nauči ih voljeti. Ormar iz Ikee neće se sam složiti. Ili ćeš ga složit sama. Listat upute. Prepoznavat vijke. I dijelove. Ili će ti ga složit netko drugi. Lakše je. Ali će ti izostat osjećaj. I pliz spremi odjeću u taj ormar. Ne sebe.

Nauči voljeti sebe. Pričaj o tome. Piši. Prekini tišinu. Jer desilo se. A nisi jedina. Nađi svoj vjetar u ledja. Nađi svoj glas. Pa urlaj. Puštena s lanca.

Ti nisi ono šta ti se desilo. To je sad prošlost. I lekcija o tebi. Koliko si jaka. A najjača si. Transformer si. Počni biti iskrena prema sebi. I svojim željama. I osjećajima. Smiješ ih imati. Moraš ih imati. Odsad pod tvojim uvjetima. I pravilima.

*f.ckinfine

Ej dečko.

Otkad znam za sebe nosim hlače. Mama je prepoznala priliku. Uvela je odgojnu mjeru zvanu: nosićeš suknju. Bila sam najdobrije (dada znam!) dijete na svijetu. Nisam imala izbora. Ili to ili suknja. Crtiće mi nikad nije zabranila. Nije imala potrebu.
Postoji i fotka. Ne, neću vam je pokazat. Upotrijebite maštu. Obiteljski izlet. I ja, u suknji. I sandalama. Urlam iz petnih žila. Jer suknja. I sandale. Užasi.

Vozim se autobusom. Prazno sjedalo je do mene. Prilazi gospođa. Dečko, slobodno? Slobodno je, gospodine. Naljutila se. Vikala je na mene (ne volim kad viču na mene). Nije ona nikakav gospodin. Otkud mi pravo da joj to govorim. Ipak je sjela. Dobila je osmijeh.
Čekam frendicu u wcu. Ženskom. Ulazi ona. Vidi mene. Šok i nevjerica. Izlazi. Provjerava znakić na vratima. Vraća se natrag. I dalje ne vjeruje. Smiješkam se. Čekam. Odlazi u muški wc. Skoro kolabira. Sve je fulala. Gospođo, molim vas, vratite se! Anatomski sam korektna.
I bivši momak. Iz moje strejt faze. Usporedio me s muškarcem. Ali to govori više o tebi nego meni. Šutio je. Još dugo. S kiselim osmijehom. Tada mi je već bio bivši.

Oduvijek nosim kratku kosu. Oduvijek se oblačim na muškom odjelu. Oduvijek izgledam kao dečko. Ali nisam.
Oduvijek gledam upitnike iznad glava prolaznika. Oduvijek slušam došaptavanja. Štaeovo muško il’ žensko (insert seljački naglasak). Šta si ti neka lezba. Sve redom stranci. Sve redom znatiželjnici. Ne poznaju me. Ne znaju šta volim. Jesam li ok. Ali im je važno šta imam u gaćama. I koga držim za ruku. Samo bitno.

S vremenom naučiš to ignorirat. Ne čuješ više dosadna došaptavanja. Ne tiču te se. Jer znaš tko si. Nisi kriva jer oni ne znaju. I jer im je neugodno. Jer naučiš voljet sebe. Onakva kakva jesi. U hlačama. S osmijehom.

Izgovori tu riječ.

Iz podrške žrtvama i svjedocima poslali su je ovdje. Žrtva. Mrzi tu riječ. Jebitese, nisam vam ja nikakva žrtva. Luta, vrti se u krug oko zgrada, traži pravu. Možda se nada da ju neće naći. Pa može odustati. Imat će opravdanje. Vrata su tu, ova traži. Ogromna, drvena, zaključana. Zvoni na društvene prostorije. Tako su joj rekli. Na rubu je suza. Strah je tu. Ona ju čeka. Na vrhu stepenica. S osmijehom. Njoj nije do osmijeha. Uzvraća ga. Prati ju do prostorije. Kauč je tu. Naravno da je. I kutija s maramica. Trebat će joj. Zna da hoće.

Ne zna gdje da počne. Ne nalazi riječi. Suze su tu. Klasika. Ni one joj ne daju da priča. Sreća pa su maramice nadohvat ruke. Jednu je presavinula koliko god je išlo. Utiskuje nokat u rubove. Gleda u termostat ispred sebe.

Riječi. Jednom kad su krenule nezaustavljive su. Mogla bi tu biti satima. Ona ju sluša. Kad priča ili pita glas joj je smiren. Sve joj je jasno. Razumije sve. Ne osuđuje.

Razgovor nekad prekine kojom poluglupom forom. Ipak je ona ok. Humor je uvijek ok. Povremeno se raspadne. Jer nije prepoznala. Jer je toliko dugo trajalo. Jer je nestala. Jer je naučila šutit. Jer je opravdavala. Tad riječi nakratko utihnu. Nije često, ali treba sekund da se sabere. Ona je strpljiva. Dodaje joj maramice.

O strahovima ne pričaju. Gotovo nikad. Uči disati kad osjeti strah. O svemu drugom pričaju puno. Stalno. O ljudima. Njenim ljudima. Koji su se vratili. I onima koji su došli usput. I ostali. O gitari. O fotografiji. O malim pobjedama. Tad se smiju. Dosta glasno. Tad je sve ok.

Šta želi? Želi da joj se ne odsjeku noge. Želi ne gledati u vrata. Želi da riječi ne odzvanjaju. Da strah ode. Želi da sve prestane. Želi i da se nije dogodilo. Ali dogodilo se. To ne može izbrisat.

Nauči da nisi kriva. Nauči ne preuzimati odgovornost. Nauči gledat naprijed. Izgovori tu riječ. Na glas. Žrtva. Jebitese.

Budi kao Perla.

Perla. Najdivnija, najstrpljivija, najdobrija (znam da to nije riječ, nije ni sumljam pa neki misle da je) moja Pederla. Perlu su držali u kavezu. Perlu su tukli. Perla nije trčala. Čekali su da umre. Nije umrla. Rekla im je jebitese. I dosla k meni. Ranjena i mršava, ali živa, moja i puna povjerenja. U mene. U ljude.

Perla ne voli kišu. Voli mačke i male pse. Voli spavati na krevetu. I pored radijatora zimi. Voli snijeg. I voli ljude. Sve. Bez iznimke. Čak i one koji bježe kad ju vide. Jer je opasna.

Perla nije kriva jer su ju tukli. I jer misle da je opasna. Perlu ne zanima šta ti misliš da će te ona pojest. Ona zna da neće.

I nama je kao Perli. Nekad će neki ljudi doći da te nauče. O tebi. I otići. Kad odu znat ćeš da nisi ti kriva. Znat ćeš da smijes reći ne. I ne želim. I ne mogu. I da smiješ ne moći. Da su suze ok i da se ljubav ne skriva. Da nisi sama i bezvrijedna. Da ti nije mjesto u kavezu.

Neki će ljudi doći i biti tvoj napokon. Napokon osmijeh. Napokon ljubav. Pa i suze koje vrijede. Napokon najbolja verzija sebe. Napokon sve.

Jer ljubav.

Palili su slikovnicu. Dok sam vježbala svirat gitaru, oni su palili slikovnicu. Pred djecom. Djeci. Palili su i zastavu. Moju zastavu, ne tvoju. Tvoja je sigurna. Pa više nisam svirala gitaru. Sjedila sam i plakala. Dok su oni vikali jupi i hura. Djeca isto. Nisu ona kriva jer kopiraju tvoje ponašanje. I prvi put me strah. Za mene. Za moje ljude. Za njihove klince. Zbog tebe. Tužna sam zaspala. Mačak na jednoj strani, pas na drugoj strani kreveta.

Probudila sam se. Inbox je bio lijep. Fejs je vrištao duginim bojama. Dogovarala sam izložbu. O ljubavi. Onoj u duginim bojama. Izložbu koju ćeš, nadam se, i ti pogledati. Jer ljubav. Zvali su me neki divni ljudi da im fotkam vjenčanja. Jer ljubav. Obukla sam i božićne čarape. U veljači. Jer su crvene.

Ljudi više ne šeraju sjedala u autobusu. Sjednu se s vanjske strane. Znaju da nećes pitat: slobodno? Ja volim sjedit do prozora. Djevojčica sjedi pored mene. Nema više od 4 godine. Nabraja šta vidi. Mama vidi ovo je kuća. Mama ovo je još jedna kuća. Ovo je baš jedna stara kuća. Ovo je cesta i ovo su auti. Pogledom u mene ponosno zaključi: a ovo je teta.

I znaš šta, boli me dupe za tvoju mržnju. Ti to nećeš prestat radit. Govor mržnje kažnjiv je. Netko će se već pobrinuti da te snađe zasluženo. Ako ništa karma zna bit poprilična kučka. Ja te ne mogu promijenit. Mogu se odlučit ne bojat. I curu uvijek držat za ruku. Pred svima. Ti nećeš prestat učit svoje dijete da neki ljudi ne valjaju jer su drukčiji. Ali će moji ljudi svojim klincima uvijek čitati slikovnice. O Roku i Ani. Koji idu u vrtić. I vole palačinke i kruške. I svoju duginu obitelj. Mi se tebe nećemo bojat. Ti si taj koji se boji.

Nisi čokolada.

Postoje te neke situacije u životu na koje ne možeš utjecat pa se džabe nerviraš oko njih. Probudiš se, kiša je. Želiš ići van, ali kiša. Kad živis u Rijeci kiša je uvijek, samo je ljeti toplija. Prilagodiš se. Kupiš čizme, nepropusne. I odeš van. Kišobran ili kupiš ili čekaš da ja svoj negdje pustim.
I autobus će ti kasnit, jer gužva. Gužva na koju nisi utjecala. Sjedi, stoji, čekaj, doći ce. Slušaj mjuzu ili dnevnik, pjevuši, nasmij se babi koja te zbunjeno gleda jer te ne može rodno ni spolno smjestit.

Postoje i ljudi oko kojih ti je džabe nervirat se. Ne grintaš jer idu preko reda dok čekaš kiflu. Ili red u pošti. Neki će te ružno gledat. Nećes im se sviđat. Ne možes se svakom svidjet nisi čokolada. Ili jesi, ali ona s grožđicama. Takve ljude ne mijenjaš. Ne može se. Ignoriraš.  Makneš se. Zbog nekih moras jos dugo ići na terapije naučit da nisi ti kriva, al jebiga. I psihologinje moraju imat posla.

Vozim se nekidan doma autobusom. Ona je sjela je preko puta mene. Odmjerila me i vidljivo negodovala na prizor koji je ispred nje. Zašto? Ne znam evo. Ne sviđam joj se. Ili možda sviđam. Fakat ne znam. I u tom trenutku imaš dvije opcije (ok možda tri, al ja se zbilja ne volim svađat). Negoduj natrag ili razoružaj osmijehom. Možes i namignut. To ih zbuni. Bude im neugodno. Njoj je bilo. Jako. Otišla je na drugi kraj autobusa.

Ili čekam red u pekari (dijeta je u međuvremenu nazvala, pita kako sam). Marenda je i cijeli svijet je baš u toj pekari. I svima se žuri. Njoj najviše. Pa je mrtvo ladno stala ispred mene. Naručila kiflu, platila, otišla. Šta si joj rekla? Šta šta sam joj rekla! Ništa joj nisam rekla. Ja ne kažem. Ja se nasmijem. Ili provalim nešto mega glupo. Par sekundi se ljutim na sebe jer zašto nikad ništa ne kažeš!!?? Ali neću reći, nikad valjda. I ok sam s tim.

Ok sam ne reći i ok sam ne ljutit se na nju. Jer ljutnja te onda prati cijeli dan. Umjesto toga learn to let go. Ona će i dalje ići preko reda. Ti ćeš i dalje šutit. Nasmijat se. Bolje da te osmijeh prati cijeli dan. Uzvratit će ga već netko. Ostali će se čudit. Možda si luda, možda si zaljubljena. Možda oboje. They will never know.

I uvijek će bit tih neki ljudi koje će ti reći: Ej dečko. A nisi. Svejedno im pridrži vrata kad izlaze iz dućana s 90 vrećica. I ustani im se u autobusu. Zahvalit će ti se. I bit sretni. Uzvratit će ti osmijehom.

Dobrodošli!

Sjećate se kako homofobi nedavno nisu znali čitat pa su mislili da im lezbopederska agenda želi indoktrinirati djecu koju su oni sami rezervirali za popove? Sjećate se! Super.

E pa javnosti je napokon (NAPOKON!!!) predstavljena slikovnica Moja dugina obitelj. Suprotno razmišljanjima i predviđanjima polupismenih kromanjonaca, njihove ćeri i Sinovi nisu se magically polezbile i popederili. Čitam komentare, vodim unutarnju borbu (ne)raspravljanja s idiotima. Nemoj komentirati, nemoj komentirati, nemoj nije vrijedno, s idiotima se ne raspravlja. Komentirala sam, spustili su me na svoju razinu i pobijedili. Lekcija naučena.

Sad me već zabavljaju dok čupaju kosu sa proćelavih glava i škrguću sa onih 6 zubiju šta im je ostalo. Jer slikovnica, knjiga za djecu (i odrasle) s ilustracijama, ZA DJECU (DIJECU?). Eto šta slikovnica napravi od naroda. SLIKOVNICA.

Čitam i da nas žele strpat na nekakav otok (ne znam koji nisam pitala). Šta je možebitno najbolja homofobna ideja IKAD. Otok jel. Ja ga zovem Gaylandia, vi ga možete nazvat kako hoćete. Bit će strejt friendly otok, tako da možeš doći i ti. Ako si friendly. Mi tebe nećemo diskriminirat. Osim ako si homofobno zadrt, onda malo hoćemo. Tako ti to ide. Donesi i kolača, kolači su uvijek dobrodošli (čokoladni, ali neću cjepidlačit). U Gaylandiji pije se najbolje pivo, jede najbolja hrana, tete na šalteru nisu nadrkane nikad, nitko (čitaj ja) te neće osuđivat jer ne jedeš čokoladu s grožđicama, čak ti neću ni grintat jer snimaš vertikalne videe (ali seriously da citiram mog prijatelja Pafa, da su vertikalni videii prirodni imali bi oči jedno ispod drugog). Utopija, jednom riječju. Ljubomorni? I trebate bit.

Istovremeno se u mom gradu događa strašno tužna stvar. Nemilosrdni šupci izbacuju djecu na cestu jer ta djeca ne vole osobu kakvu oni žele da vole. A onda taj užas izvuče najbolje od ljudi. Onih ljudi koje ti mrziš i želiš ih vidjet zatvorene na otoku. Ljudi koji kad treba naprave najprekrasnije stvari ikad. Jer ipak, ljudi. Divni ljudi. Moji ljudi.
Događa se to i u tvome gradu, nemoj se zavaravat. Nemoj ni zatvarat oči. I pliz nemoj biti šupak koji će svoje dijete izbacit na milost i nemilost svijeta. Umjesto šupak predlažem ti da budeš roditelj, zagrli svoje dijete i dok je u sigurnim rukama reci da će sve bit ok. Sad! Odmah!

Jednostavno je.

Guglala sam mržnju. Mržnja je ljudski osjećaj jake antipatije. Temelji se na svojstvu intenzivnih negativnih osjećaja, i općenito se smatra da je mržnja najjači oblik odbojnosti, prijezira i nenaklonosti. Mržnja kao suprotnost od ljubavi ne samo da prezire ljudsko biće, nego mu želi i naštetiti ili ga povrijediti.

Možda voliš bibliju, guglala sam i šta tamo piše o mržnji. Mržnja je grijeh „srca“, a svaka grešna misao ili čin u Božjim očima je čin ubojstva za kojeg će se zahtijevati pravda, ako ne u ovom životu, onda na sudu.

Ono šta ti želim reći jednostavno je i primjenjivo svakodnevno: Nemoj širiti mržnju. Mržnja, za razliku od ljubavi, ništa lijepo ne nosi. Evo pogle Željkicu. Puno je mrzila pa je popušila nepravomoćnu presudu za klevetu. I Anela je hejtala, tvog psa u tvom krevetu i naljutila je cijele internete. Zauzvrat interneti su joj poklonili tisuće fotki svojih vjernih četveronoznih frendova i frendica u krevetima. Kad voliš onda se sva neka super kemija događa u mozgu i sve ti je lijepo i divno i šareno i šarmiraš nadrkanu tetu na šalteru pa više nije nadrkana. A nitko ne voli nadrkanu tetu na šalteru. Kužiš, jer ljubav. Jednostavno je. Najljepša, motivirajuća ljubav. Meni je važna, a ti me tjeraš da ju držim u svoja 4 zida.

Ne mrziti užasno je lako. Pogle. Gledaš svoja posla i pustiš druge da žive i vole. Kraj priče. Ne mrziš lezbopedere, obećajem ti da nemamo agendu osvajanja svijeta, niti te želimo na silu u našem šarenilu. Ne mrziš žene, ne mrziš muškarce, ne mrziš crnce, ne mrziš životinje, ne mrziš ateiste, ne mrziš vjernike jer ne vjeruju u tvog boga, ne mrziš ni tetu na šalteru.

Umjesto mržnje, kupi gitaru, nauči svirat gitaru. Kupi bilježnicu, napiši pjesmu. Napiši dvije pjesme. Pročitaj knjigu, možeš i slikovnicu. Pročitaj knjigu vani, dok je sunce. Ili na kiši, štajaznam, možda je fora. Možda se prehladiš.

Samo nemoj mrzit, ali ako bas moraš, mrzi u svoja 4 zida. Zvuči poznato?